Uvod
U Republici Srbiji, tužilačka istraga regulisana je odredbama novog Zakonika o krivičnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013 i 45/2013), koji od januara 2012. godine primenjuju specijalizovana tužilaštva za organizovani kriminal i ratne zločine, a od 01.10.2013. godine i ostali sudovi u Republici Srbiji.
Taj koncept krivičnog postupka koji je specifičan za anglosaksonske države, već se primenjuje u svim bivšim jugoslovenskim državama.
Tužilačka istraga nosi sa sobom niz specifičnosti. Iako su stranke u dokaznoj inicijativi ravnopravne, teret dokazivanja je na tužiocu.231 Pored ostalog, najveći deo dokaza, posebno u pretkrivičnoj fazi krivčnog postupka, po nalogu tužioca prikuplja policija.
Tužilac saslušava svedoke, nalaže veštačenja i sklapa sporazume o priznanju krivice, oportunitetu i druge nagodbe s okrivljenima, uz manje više pasivnu ulogu suda.
Оsnovna karakteristika tužilačke istrage je da njom rukovodi tužilac, коme je dovoljno da postoje osnovi sumnje (umesto ranije osnovane sumnje) i da donese naredbu o pokretanju istrage na koju odbrana nema prava žalbe, tako da tužilac može da naredi istragu protiv bilo koga, a da branilac uopšte nema mogućnost za reagovanje.
Momentom donošenja, naredba postaje pravnosnažna i izvršna. U svakom konkretnom slučaju tužilac treba da oceni stepen sumnje na osnovu koga će narediti pokretanje istrage. Nema zakonskih kriterijuma na osnovu kojih će tužilac odrediti da li je stepen sumnje takav da je slučaj još u fazi predistražnog postupka ili je „zreo” za naredbu o pokretanju istrage.
Novi koncept krivičnog postupka nalaže da umesto istražnog sudije, saslušanje obavlja javni tužilac, uz obavezu da uhapšeno lice232 obavesti o njegovim pravima iz člana 69. ZKP.
Uloga suda u istrazi ima limitiranu ulogu. Sadašnji istražni sudija pretvara se u sudiju za prethodni postupak koji odlučuje o pritvoru, donosi naredbu o posebnim dokaznim radnjama, kao što je tajni audio i video nadzor, a ima i neku vrstu kontrole nad radnjama javnog tužioca. Između ostalog, sudija za prethodni postupak vodiće računa da budu prikupljeni ne samo dokazi koji terete okrivljenog nego i oni koji mu idu u prilog, a takođe odlučuje i u slučaju ukoliko javni tužilac ne prihvati neki dokazni predlog odbrane.
Uloga branioca
Najveća specifičnost našeg prava je uvođenje mogućnosti vođenja posebne istrage od strane odbrane. Osumnjičeni i njegov branilac mogu prikupljati dokaze.
Uhapšeni, pored prava iz člana 68. stav 1. tač. 2) do 4) i tačka 6) i stav 2 ZKP, ima pravo da:
1) odmah na jeziku koji razume bude obavešten o razlogu hapšenja;
2) pre nego što bude saslušan, ima sa braniocem poverljiv razgovor koji se nadzire samo gledanjem, a ne slušanjem;
3) zahteva da bez odlaganja o hapšenju bude obavešten neko od članova njegove porodice ili drugo njemu blisko lice, kao i diplomatsko konzularni predstavnik države čiji je državljanin, odnosno predstavnik ovlašćene međunarodne organizacije javnopravnog karaktera, ako je u pitanju izbeglica ili lice bez državljanstva;
4) zahteva da ga bez odlaganja pregleda lekar koga slobodno izabere, a ako on nije dostupan, lekar koga odredi javni tužilac, odnosno sud. čl. 69. ZKP ("Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013 i 45/2013) ispitivanjem svedoka ili preuzimanjem predmeta ili dokaza od lica koja ih poseduju, što znači postojanje „paralelne" istrage.
Prema članu 293. ZKP‐a, saslušanje uhapšenog obavlja javni tužilac. Pre početka saslušanja dužan je da osumnjičenog pouči o njegovim pravima i da omogući prisustvo izabranog branioca. Ako uhapšeni u roku od 24 sata ne obezbedi prisustvo branioca ili izjavi da ne želi da uzme branioca, javni tužilac je dužan da ga sasluša.
S obzirom na to da je organ postupka dužan da ostavi 24 časa osumnjičenom da obezbedi branioca, kada taj rok protekne, osumnjičeni ima status zadržanog lica, jer se rešenje o zadržavanju donosi i uručuje u roku od dva sata od kada je licu saopšteno da je zadržano.
Postavlja se pitanje da li u ovom slučaju saslušanju uhapšenog mora da prisustvuje branilac? Nema sumnje da mora. Naime, član 76. ZKP‐a nabraja slučajeve obavezne odbrane, pa kaže da pravo na obaveznu odbranu (branioca po službenoj dužnosti) imaju i zadržana lica.
Uloga branioca je da tokom krivičnog postupka pruža pravnu pomoć okrivljenom. Od momenta kada je angažovan i pre saslušanja branilac ima pravo na poverljiv razgovor sa uhapšenim licem, koji se može nadzirati samo gledanjem, a što je garantovano članom 4. Međunarodne konvencije o zaštiti prava odbrane.
Pravo na poverljiv razgovor propisano je u okviru prava uhapšenog ali ne i u okviru prava okrivljenog što će u praksi biti tumačeno ‐ argumentum a contrario ‐ kao da okrivljeni koji nije uhapšen nema pravo na poverljiv razgovor, tako da u slučaju odazivanja na poziv nakon obaveštenja o delu koje mu se stavlja na teret okrivljeni neće imati mogućnost da obavi poverljiv razgovor sa braniocem pre nego što otpočne sa iznošenjem odbrane. Samim tim, okrivljeni koji se odazove na poziv biće diskriminisan u odnosu na uhapšenog jer ne može unapred znati zašto se poziva, a kada mu se to saopšti on više nema pravo da se konsultuje sa svojim braniocem u pogledu odbrane, koju mora osmisliti pre nego što uopšte sazna šta mu se konkretno stavlja na teret. Do izmene ZKP‐a ovu procesnu nelogičnost moguće je otkloniti samo praksom koja će izjednačiti okrivljenog i uhapšenog u pravu na poverljiv razgovor sa braniocem nakon predočavanja šta mu se stavlja na teret a pre prvog saslušanja.
Uspešna odbrana branioca zavisi od prehodno dobro obavljene analize sadržine svih dokaza koji mu budu na raspolaganju, a to se odnosi na sve iskaze, izveštaje i veštačenja.
Branilac na kratak i jasan način suštinu odbrane iznosi u završnoj reči, a u smislu svog izlaganja koje je prezentirao u uvodnoj reči. Uvodna reč branioca predstavlja sažetak predmeta odbrane i okvirno predstavljanje značaja dokaza koji se predlažu, što bi omogućilo sudu da odluči o predlozima.
Strategija odbrane zasniva se na osnovu moći koju branilac iskazuje u smislu činjenica i zaključne argumentacije dokaza kojima raspolaže. Argumenti i zaključci koji su izvedeni tokom postupka predstavljaju poentu izlaganja branioca u završnoj reči.
Takođe, branilac treba da ima na umu da pojedine činjenice, kojih nema u spisima predmeta kod tužioca, a tužilac je do njih došao u međuvremenu, mogu biti iznete prilikom unakrsnog ispitivanja svedoka odbrane, na šta bi branilac trebao da ima svoju strategiju odbrane.
Branilac je dobio zakonsku mogućnost da samostalno prikuplja materijal koji će koristiti u postupku odbrane. Ima pravo da obavlja razgovore sa licima koja mogu pružiti podatke koji se mogu koristiti u toku postupka u smislu odbrane.
Ova odredba će pogodovati osumnjičenima koji će moći da angažuju branioce, dok će ostatku okrivljenih ona biti hendikep, s obzirom da je izlišno očekivati da će se javni tužilac truditi da sakuplja dokaze koji idu u prilog osumnjičenima, kada je predviđeno da oni sami to mogu da čine.
Prava branioca regulisana su članom 71. Zakonika o krivičnom postupku.237 Branilac ima pravo da sam, ili sa osumnjičenim koji je saslušan, razmatra spise i razgleda predmete kako bi se pripremio za odbranu, što mu javni tužilac po odredbama člana 303 ZKP‐a ima dozvoliti.
Kod realizacije ovog prava u praksi se postavlja pitanje da li se mogu razmatrati svi spisi ili samo oni koji se mogu koristiti kao dokaz. Pošto norma u tom delu ne sadrži zarez jasno je da su predmet razmatranja „spisi“ a ne „spisi koji služe kao dokaz“. Nije dopušteno u svakom konkretnom slučaju ad‐hoc procenjivati šta bi od spisa moglo predstavljati dokaz a šta ne, jer je to buduća neizvesna okolnost koja se ne može anticipirati na početku postupka.
Osumnujičeni i njegov branilac mogu samostalno prikupljati dokaze i materijal u korist odbrane. U cilju ostvarivanja ovlašćenja iz st. 1. ovog člana, osumnjičeni i njegov branilac imaju pravo:
1) da razgovaraju sa licem koje im može pružiti podatke korisne za odbranu i da od tog lica pribavljaju pisane izjave i obaveštenja, uz njegovu saglasnost;
2) da ulaze u privatne prostorije ili prostore koji nisu otvoreni za javnost, u stan ili prostore povezane sa stanom, uz pristanak njihovog držaoca;
3) da od fizičkog ili pravnog lica preuzmu predmete i isprave i pribave obaveštenja kojima ono raspolaže, uz njegovu saglasnost, kao i uz obavezu da tom licu izdaju potvrdu sa popisom preuzetih predmeta i isprava. Čl. 301. ZKP
Branilac ima pravo da:
1.sa uhapšenim, pre njegovog prvog saslušanja, obavi poverljiv razgovor (član 69. stav 1. tačka 2 ZKP);
2.neposredno pre prvog saslušanja osumnjičenog pročita krivičnu prijavu, zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje veštaka;
3.posle donošenja naredbe o sprovođenju istrage ili posle neposrednog podizanja optužnice (član 331.stav 5.), a i pre toga ako je okrivljeni saslušan, u skladu sa osredbama ovog zakonika, razmatra spise i predmete koji služe kao dokaz;
4.sa okrivljenim u pritvoru na poverljiv način razgovara (član 69. stav 1. tačka 2.) i neometano vodi prepisku, osim ako ovim zakonojok nije drugačije određeno;
5.u korist okrivljenog preduzima sve radnje koje može preduzeti okrivljeni; 6.preduzima druge radnje kada je to određeno ovim zakonikom.
U okviru ovog postupka, i ako Zakonikom nije propisano, branilac, u smislu načela profesionalne etike, prilikom stupanja u razgovor upoznaje lice da ima svojstvo branioca u određenom krivičnom postupku, kada navodi naziv suda i krivičnog dela; da je svrha razgovora prikupljanje dokaza u korist odbrane, te da ne može izneti sva obaveštenja koja se odnose na vrstu i sadržaj dokaza koji su već prikupljeni u toku krivičnog postupka.
Takođe, branilac upoznaje lice sa kojim razgovara da neme obavezu da odgovori na pitanja koja mu on postavlja, i da ne mora davati izjave ili obaveštenja, i neće uticati na sadržaj odgovora.
To predstavlja samo volju lica koje sa kojim branilac vodi razgovor.
Pored prikupljanja dokaza u korist odbrane branilac predlaže preduzimanje dokaznih radnji
Branilac i osumnjčeni kada smatraju da postoji potreba preduzimanja određenih dokaznih radnji. Branilac ima mogućnost da javnom tužiocu i predloži pojedine radnje, kako bi one bile sprovedene tokom istrage.
Branilac ima pravo da u korist okrivljenog može preduzeti sve radnje određene članom 71. tačka 5. i 6. u vezi s članom 68. stav 1. tačka 12, a u smislu člana 301 ZKP‐a može prikupljati dokaze kroz razgovor sa licem koje može dati korisne podatke u smislu odbrane, kao i pribavljanje pisanih izjava i obaveštenja uz saglasnost lica koja su ih dala.
Pisane izjave i obaveštenja koja pribavi u korist odbrane, branilac ne može neposredno koristiti kao dokaz, već samo kao pomoćni materijal u postupku ispitivanja svedoka, a u smislu provere verodostojnosti iskaza ili kao osnov za donošenje odluke o ispitivanju određenog lica kao svedoka od strane javnog tužioca ili suda.
U slučaju kada javni tužilac ne prihvati predlog branioca i okrivljenog, može se podneti predlog sudiji za prethodni postupak koji u roku od 8 dana donosi odluku, te ako usvoji predlog nalaže javnom tužiocu preduzimanje određene radnje uz određivanje roka.
Tužilac tokom istrage preduzima dokazne radnje, dok branilac samo prikuplja dokaze, odnosno preduzima pripremne radnje kako bi obezbedio dokaze. Branilac u postupku ima i svoje dužnosti koje su određene Osnovnim principima UN o ulozi advokata po kojima u odnosu na klijenta ima obavezu davanja saveta, pružanja pomoći pred redovnim i specijalnim sudovima, preduzimanje pravnih sredstava i drugih mera radi zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda priznatih unutrašnjim i međunarodnim pravom.
Članom 72. ZKP‐a propisane su dužnosti branioca.
Branilac je dužan da:
1) podnese organu postupka punomoćje, bez odlaganja;
2) pruži okrivljenom pomoć u odbrani, stručno, savesno i blagovremeno;
3) ne zloupotrebi prava u cilju odugovlačenja postupka;
4) upozori okrivljenog na posledice odricanja ili odustajanja od prava;
Branilac ima važnu ulogu odmah po hapšenju lica, kada ga može poučiti o pravima koja ima, s obzirom da važeći ZKP propisuje da se okrivljeni poučava tek neposredno pre prvog saslušanja, i da se tada poučava da može izabrati branioca u čijem će prisustvu biti saslušan. Ovo može imati posledice po okrivljenog koji u vakuumu između hapšenja i prvog saslušanja može iznositi podatke i činjenice koje mu mogu naneti štetu u daljem postupku.
U smislu čl. 293 ZKP, ako je potrebno, pomoć uhapšenom u angažovanju branioca pruža javni tužilac.
Branilac u tužilačkoj istrazi ima pravo da neposredno pre prvog saslušanje izvrši uvid i pročita krivičnu prijavu, zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje veštaka, a takođe može imati uvid i u sve dokazne radnje koje je tužilac obavio do saslušanja okrivljenog, a koje mogu biti od uticaja na donošenje sudske odluke.
S obzirom da se u krivičnoj prijavi ne navodi sadržaj službenih beleški koje su primljene od građana, branilac nije u mogućnosti da ih sazna, što ga u odnosu na tužioca čini neravnopravnim i onemogućava ga da svoju odbranu pripremi na te činjenice.
Branilac koji prikuplja dokaze i materijal u korist odbrane ima obavezu da obavesti o tome javnog tužioca, a takođe, pre završetka istrage javnom tužiocu omogući i ostavi dovoljno vremena da razmotri spise koji služi kao dokaz, što se ne odnosi na pisane izjave i obaveštenja bez obzira da li sadržina prikupljenih dokaza može biti i otežavajući za odbranu.
Uloga branioca u konceptu tužilačke istrage je veoma bitna prilikom sklapanja sporazuma o priznanju krivice koji se zaključuje između javnog tužioca, s jedne strane, i okrivljenog i njegovog branioca s druge strane, kad se dogovore da okrivljeni u potpunosti prizna izvršenje krivičnog dela koje mu se optužbom stavlja na teret, na osnovu kojeg sud, ako sporazum prihvati, izriče krivičnu sankciju bez održavanja glavnog pretresa.
Ovaj institut regulisan je Zakonikom o krivičnom postupku čl. 313. st. 2. koji nalaže da prilikom zaključenja sporazuma okrivljeni mora imati branioca.
5) pruža pravnu pomoć pkrivljenom u roku od 30 dana od dana kada je otkazano punomoćje, ako pre isteka tog roka ne bude izabran branilac u skladu sa članom 75. stav 1. ovog zakonika. Ako okrivljeni izjavi organu postupka da odbija branioca postavljenog po službenoj dužnosti i da želi da se brani isključivo sam, branilac po službenoj dužnosti je dužan da:
a) bude upoznat sa sadržajem dokaznih radnji i sadržajem i tokom glavnog pretresa;
b) okrivljenom daje objašnjenja i savete pisanim putem, ako okrivljeni odbija da sa njim razgovara;
c) prisustvuje radnjama u postupku i da iznese završnu reč, ako se okrivljeni tome izričito ne protivi;
d) na zahtev okrivljenog ili uz njegovu izričitu saglasnost izjavi redovni pravni lek i preduzme druge radnje u postupku.
ZAKLJUČAK
Posebna specifičnost predviđena novim Zakonikom o krivičnom postupku je mogućnost vođenja posebne istrage od strane odbrane. Osumnjičeni i njegov branilac mogu prikupljati dokaze ispitivanjem svedoka ili preuzimanjem predmeta ili dokaza od lica koja ih poseduju.
Osnovni princip tužilačke istrage treba da predstavlja izjednačenost javnog tužioca i branioca u pogledu pružene jednake procesne mogućnosti za realizaciju i zaštitu njihovih prava u toku vođenja postupka.
Novi koncept odbrane u tužilačkoj istrazi zahteva od branioca veće angažovanje i veću aktivnost u smislu prikupljanja dokaza koji će poslužiti za odbranu uhapšenoh lica.
Jedan od prigovora tužilačkom konceptu istrage jeste da koncentracija funkcija javnog tužioca (funkcije krivičnog gonjenja i funkcije istraživanja) utiče na njegovu objektivnost. Prigovor koji na prvi pogled može da stoji otklanja se na dva načina već predviđena u zakonodavstvima koja poznaju ovaj koncept istrage. Prvo, jačenjem okrivljenikovog prava na odbranu i drugo, što u sprovođenju istrage javni tužilac, a time i policija, je dužan da se stara kako o opterećujućim tako i o oslobađajućim okolnostima i obezbeđenju dokaza za koje postoji opasnost da budu izgubljeni.244
Da se zaključiti da tužilačka istraga i uloga branioca u njoj čine istražni postupak efikasnijim, a uvođenjem ovog koncepta krivičnoprocesno zakonodavstvo Republike Srbije se izjednačava sa najvećim brojem evropskih i drugih krivičnoprocesnih zakonodavstava.
Prof.dr Ljubomir Čimburović
Prof. dr Muamer Nicević
LITERATRURA
1. Bejatović, S.: Međunarodni pravni standardi u oblasti krivičnog procesnog zakonodavstva način njihove implementacije u Zakoniku o krivičnom postupku, Zbornik: „Zakonodavni postupak i kazneneo zakonodavstvo, Beograd, 2009.
2. Bejatović, S.: Tužilački koncept istrage i novi Zakonik o krivičnom postupku Republike Srbije, Naučni skup, Kopaonik, 2007.
3. Beljanski, S.: Pravo odbrane u novom Zakoniku o krivičnom postupku, Naučni skup, Kopaonik, 2007.
4. Bubalović, T.:„Jednakost oružja“ i njegova afirmacija u okviru prava na odbranu,savremene tendencije krivično procesnog prava u Srbiji i regionalna krivičnopravna zakonodavstva, Misija OEBS u Srbiji, Beograd, 2012.
5. Đurđić, V.: Koncepcijska doslednost tužilačke istrage prema novom zakoniku o krivičnom postupku, Naučni skup, Kopaonik, 2007. 244 Opširnije: Bejatović, S.: Tužilački koncept istrage i novi Zakonik o krivičnom postupku Republike Srbije, Naučni skup, Kopaonik, 2007, str. 63.
6. Ilić, G., i dr.: Komentar zakonika o krivičnom postupku, Službeni glasnik, Beograd, 2013.
7. Milošević, A., Aleksić, N.: Zakonik o krivičnom postupku sa komentarom i modelima, Profisistem, Smederevo, 2013.
8. Tintar, J.: Prava odbrane po novom ZKP-u, Beograd, 2013.
Comments