Tokom moderne istorije, od 1835. godine do danas, Srbija je promenila trinaest ustava: tri kao vazalna država, četiri kao nezavisna država, dva u vreme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije i četiri kao članica Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Savezne Republike Jugoslavije i Državne zajednice Srbija i Crna Gora. U proseku rok važenja navedenih ustava bio je nešto kraći od 14 godina.
Sretenjski ustav iz 1835. godine
Sretenjski ustav predstavlja prvi ustav moderne srpske države. Cilj njegovog donošenja bilo je ograničenje višegodišnjeg apsolutizma kneza Miloša.
Ustav je napisao knežev sekretar, Dimitrije Davidović. U ustavnom tekstu dominira uticaj francuskog ustava od 1791. i ustavne povelje od 1814. Donošenjem ovog ustava Srbija je iz uređenja apsolutističke monarhije prešla u sistem vladavine oligarhije. Vladavina oligarhije podrazumeva uspostavljanje dva centralna organa, kneza i Državnog saveta u čijim rukama se nalazi zakonodavna vlast dok je jedno odeljenje Državnog saveta delovalo kao sud trećeg i najvišeg stepena. Pored ova dva organa, uspostavljena je i Narodna skupština koja je utvrđivala poreze i druge dažbine.
Iako je Ustav sadržao niz slobodnoumnjih ideja u odnosu na vreme kada je donet (nezavisnost sudstva, gradjanske slobode i prava…), zahvaljujući suprostavljanju stranih sila (Austrije i Rusije) i Turske bio je Ustav sa najkraćim vekom trajanja, svega 58 dana. Ovu situaciju je iskoristila Turska i 1838. godine je autonomnoj oblasti u okviru svoje uprave podarila ustav u obliku sultanovog hatišerifa.
Turski ustav iz 1838. godine
Za razliku od Sretenjskog ustava koji je prema obuhvatanju ustavne materije bio potpun, Turski ustavom je uređena unutrašnja uprava u zemlji. Iako je predstavljao korak nazad u odnosu na ustav donet 1835. godine i potvrđivao vazalni položaj Srbije, stvarao je mogućnost za njenu dalju demokratizaciju.
U skladu sa ustavom, kneževu vlast ograničava nezavisni Savet čime je vlast podeljena između kneza i Saveta. Izvršna vlast je skoncentrisana u rukama kneza, dok je zakonodavna vlast bila podeljena između kneza i Saveta.
Hatišerif je važio više od 30 godina, zbog čega spada u ustav koji je najduže ostao na snazi, iako je jedini ustav koji je donet van Srbije.
Namesnički ustav iz 1869. godine
Nakon ubistva kneza Mihaila, 1868. godine, u Srbiji nastupa tzv. doba ustavnosti. To je doba kada je u ime maloletnog prestolonaslednika, Milana Obrenovića, upravljalo Namesništvo. Ustav donesen za vreme njihove vladavine je ustav jedne nezavisne države, bez ikakvog mešanja Turske. Novi ustav Srbije, donet 1869. godine, nazvan je Namesnički ustav. Ovim ustavom u Srbiji je uspostavljena nasledna ustavna monarhija sa narodnim predstavništvom. Pored kneza i Saveta, uvedena je i Narodna skupština koja nije imala zakonodavnu inicijativu i nije kontrolisala kneza i Savet, već su oni kontrolisali nju.
Radikalski ustav iz 1888. godine
Kralj Milan Obrenović je odlučio da abdicira 1887. godine, u korist svog, još uvek maloletnog sina Aleksandra. Kako bi sinu omogućio lakše upravljanje zemljom pristao je na izmene ustava iz 1869. godine.
Narodna skupština je novi ustav usvojila na sednici od 22. decembra 1888. godine, Radikalski ustav. Prvi put u istoriji Srbije uspostavljena je nasledna, ustavna i parlamentarna monarhija čime su u velikoj meri usvojene ideje liberala i radikala.
Ustav iz 1888. godine predstavljao je jedan od najdemokratskijih ustava Evrope toga doba. Svim muškarcima starijim od 21 godine dato je opšte pravo glasa, dok je Narodna skupština dobila zakonodavnu i budžetsku vlast i vlada joj je postala odgovorna.
Ustav iz 1901. godine
Kralj Aleksandar došao je na vlast državnim udarom zbacivši namesništvo. Nakon što je sebe proglasio punoletnim, 1894. godine ukinuo je Radikalski ustav i na snagu je vratio Namesnički ustav.
Ovakav autokratski način vladanja produbio je političku krizu u Srbiji zbog čega je mladi Kralj bio prinuđen da proglasi novi, Oktroisani ustav 1901. godine. Novi ustav sadržao je trenutne političke ambicije Kralja. Njime se u Narodnom predstavništu uvode dva doma, Senat i Narodna skupština. Iako je ustav izražavao volju samog Kralja, sam Aleksandar ga je ukinuo na sat vremena 1903. godine. Dva meseca kasnije, došlo je do Majskog prevrata, a kralj je ubijen.
Vidovdanski ustav iz 1921. godine
Ovaj ustav je na Vidovdan 1921. godine, donela Ustavotvorna skupština Kraljevine Srba, Hrvata Slovenaca. To je prvi ustav jugoslovenske države, koji ju je odredio kao ustavnu, parlamentarnu i naslednu monarhiju. Kraljevina SHS je uređena kao unitarna država jednog naroda sastavljenog iz tri plemena. Kralj je imao široka ovlašćenja, a zakonodavnu vlast je delio sa jednodomnom Narodnom skupštinom. Biračko pravo su imali samo muškarci.
Oktroisani ustav iz 1931. godine
Diktatura koju je kralj Aleksandar Karađorđević uveo 1929. godine formalno je završena donošenjem Oktorisanog ustava septembra 1931. godine. On je potvrdio centralizam i unitarizam. Suštinski je onemogućeno obnavljanje političkih partija, a skupština postaje dvodomna sa velikim uticajem kralja na njen sastav i donošenje odluka. Vlada je bila odgovorna njemu, a ne parlamentu.
Ustav FNRJ iz 1946. godine
Nakon što je 1945. godine ukinuta monarhija i proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija, donesen je njen prvi ustav 1946. godine. Ovaj ustav pored sankcionisanja navedenih odluka, utvrdio i ravnopravnost naroda koji imaju pravo na otcepljenje, umesto fikcije o jednom narodu i sankcionisao duboke društveno-ekonomske promene, pre svega u pogledu oblika svojine. Zatim je usledila ustavna reforma, sprovedena ustavnim zakonom od 1953. godine. Istovremeno, ustavni zakon započeo je i primenu koncepta samoupravljanja. Ovo je podrazumevalo uređenje zasnovano na samoupravljanju radnog naroda i ponovno određivanje odnosa u federaciji, proširenjem prava republika i autonomnih pokrajina.
Ustav SFRJ iz 1963.godine
Sledeća dva ustava su išla u istom pravcu – razrađivanja koncepta samoupravljanja. Ustavom iz 1963. godine je i naziv države promenjen dodavanjem prideva socijalistička. Kao nosilac suvereniteta određen je radni narod, princip jedinstva vlasti ostaje na snazi, a uvedeni su i Ustavni sudovi. Na ovaj Ustav doneseno je čak 17 amandmana do 1971. Njima su izjednačene nacionalne manjine – ’’narodnosti’’ sa pravima naroda, ojačana je pozicija autonomnih pokrajina i uvedene su nove oblasti samoupravljanja.
Ustav SFRJ iz 1974. godine
Gore pomenute izmene, vodile su usvajanju novog ustava 1974. godine, poznatog kao najduži ustav na svetu, sa izraženim ideološkim frazama i vrlo neobičnim institucionalnim rešenjima. U istoriografiji preteže mišljenje da je otvorio put raspadu države. Primenjen je delegatski sistem, pa ni u dvodomnoj skupštini nije bilo predstavnika svih građana federacije, već su u njima sedeli predstavnici republika i pokrajina. Do 1988. godine doneto je ukupno 18 amandmana. U Srbiji je usvajanjem ustavnih amandmana 1989. godine razrešen paradoks da su autonomne pokrajine imale veću mogućnost uticaja na politiku republike nego obrnuto.
Ustav Srbije iz 1990.godine
Novi Ustav Srbije iz 1990. godine, uveo je višestranački politički sistem i jednakost svih oblika svojine, iako ga je donela jednostranačka skupština. Rešenja prethodno usvojenih ustavnih amandmana koja su se odnosila na položaj autonomnih pokrajina postala su sastavni deo novog ustava. Uveden je polupredsednički politički sistem, u kom su ovlašćenja šefa države proisticala iz njegove neposredne izbornosti. Vlada je odgovorna pred Narodnom skupštinom, koja je bira.
Ustav SRJ iz 1992. godine
Raspadom SFRJ u zemlji je buknuo rat, a u takvim uslovima formirana je dvočlana federacija Srbije i Crne Gore – Savezna Republika Jugoslavija, čiji je ustav proglasilo Savezno veće SFRJ sa preostalim delegatima 1992. godine. Iako je SRJ nastojala da se predstavi kao naslednica SFRJ, međunarodna zajednica to nije priznavala. Ustav SRJ utvrđuje suverenost građana, vladavinu prava i slobodnu ekonomiju. Udaljavanje dveju republika ona je počinjala sve više da slabi, a kosovska kriza, bombardovanje i usvajanje ustavnih amandmana 2000. su taj proces samo ubrzali.
Ustavna povelja državne zajednice Srbija i Crna Gora iz 2003. godine
Predstavnici republika i savezne države (uz prisustvo funkcionera EU), 2002. godine, potpisali su Beogradski sporazum, kojim je stvorena državna zajednica Srbija i Crna Gora (po svom karakteru realna unija). Ustavna povelja usvojena je 2003. godine. Procedura promene saveznog ustava nije ispoštovana, niti je stvoren funkcionalni model odnosa između dveju republika sa odgovarajućim nadležnostima zajedničke države. Ipak, prema mišljenju stručnjaka, Povelja je bila mnogo kvalitetnije napisana i sadržala je bolja rešenja, posebno u oblasti ljudskih i manjinskih prava i sloboda, u odnosu na važeći Ustav od 2006. godine.
Vremenski oročenu mogućnost referendumskog izjašnjavanja o nezavisnosti 2006. Crna Gora je iskoristila. Crna Gora proglašava nezavisnost, a Srbija postaje pravna naslednica SCG.
Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama iz 2003. godine
Jedan od prvih akata koje je donela državna zajednica Srbija i Crna Gora bila je Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama koja je usvojena je 28. februara 2003. godine, a najavljena je Ustavnom poveljom zbog čega se smatra njenim sastavnim delom. Povelja utvrđuje da države članice uređuju, obezbeđuju i štite ljudska prava na svojoj teritoriji što je omogućavalo postojanje dva pravna sistema ljudskih prava koja su morala da budu usklađena dok su se na nivou državne zajednice prava štitila u slučajevima kada nisu mogla da budu obezbeđena u državnim zajednicama.
Povelja o ljudskim pravima predstavljala je značajan korak napred u oblasti normiranja ljudskih prava, što je potvrdila i Venecijanska komisija kada je dala pozitivnu ocenu ovom dokumentu. Međutim, neusklađenost ustava država članica, kao i većine drugih zakona i propisa, predstavljale su prepreke za ostvarenje zadovoljavajuće zaštite ljudskih prava definisanih Poveljom.
Ustav Srbije iz 2006. godine
Na dvodnevnom referendumu građani Srbije prihvatili su novi Ustav koji je Skupština proglasila 8. novembra 2006. godine. Suštinskih izmena u političkom sistemu Republike Srbije nije bilo, izuzev činjenice da više nije članica jedne složene države – federacije. Ipak, ovaj Ustav sadrži niz nelogičnosti i veoma je kritikovan od trenutka donošenja. Sam način donošenja Ustava je sporan.
U ovom trenutku inicijative za promenu Ustava su sve brojnije u dovode se u vezu sa pitanjem dijaloga sa Prištinom, redefinisanja položaja i ukidanja AP Vojvodina, evropskim integracijama itd.
YUCOM
Comentários