Ustav-najviši opšti pravni akt
Država stvara i proizvodi pravo,ali je i sama proizvod prava.Međuzavisnost države i prava najbolje se ogleda u ustavu,koji danas,u ovom ili onom obliku,ima skoro svaka savremena država.
Ustav je nesumljivo osnovni i najviši opšti pravni akt jedne države zato što se njime pravno konstituiše država,uspostavljaju organi vlasti,uređuju unutrašnji odnosi u državi,određuje odnos ljudi(građana) prema državi itd.Ustav se naziva i osnovnim zakonom jedne države,i to iz sledećih razloaga:
(1)sadrži osnovne i najvažnije pravne norme kojima se uređuju osnovni društveni odnosi(osnove državnog i društvenog uređenja) i osnovni državni organi,kao i položaj građana u društvu i prema državi.
(2)u sistemu(hijerarhiji) pravnih akata nema višeg pravnog akta od ustava,jer svi ostali pravni akti proizilaze iz ustava i moraju biti u skladu sa njim.
(3)ima veću pravnu snagu od običnih zakona i svih drugih pravnih akata.
(4)s obzirom na njegov značaj i mesto u hijerarhiji pravnih akata,po pravilu ga donosi(menja),po posebnom postupku,najviši organ u zemlji(često biran samo za tu priliku) koji ima ustavotvornu vlast,a u nekim zemljama građani se izjašnjavaju o ustavu i neposredno,putem referenduma.
Između ustava i zakona postoje bitne razlike,od kojih ćemo izložiti dve osnovne.
Razlike ustava i zakona
1.Ustav je najviši opšti pravni akt i sistemu opštih pravnih akata jedne zemlje,koji uređuje najbitnije odnose u državi,a pre svega samu državnu organizaciju i ovlašćenja državnih organa,kao i slobode i prava građana,dok je zakon opšti pravni akt manje pravne snage od ustava.Ustav utvrđuje načela i pravne okvire,kao i ovlašćenja za donošenje zakona.
2.Ustav se,po pravilu,ne primenjuje neposredno jer je on načelan i uopšten dokumenat,što znači da ne sadrži kankretna već načelna rešenja.
1 .Zakon prilikom uređivanja jedne materije(grupe pitanja) mora ostati u okvirima ustava,odnosno ustavnih ovlašćenja,tj.zakon uvek mora biti saglasan sa ustavom.
2 .Zakon ima ulogu da ta načela konkretno normativno uredi kako bi se mogla primenjivati i ostvarivati.
Kada su u pitanju prava i slobode građana,ustav se po pravilu neposredno primenjuje.
Pojam ustava
Sam termin ustav znači:ustanovljenje,uspostavljanje,određivanje.Naziv potiče od latinske reči constitution-utemeljenje,postava,sastav,odredba,uređenje,ustav.
Pod ustavom se podrazumeva najviši opšti pravni akt i najvažniji politički dokument jedne države kojim se,na pravi način,uređuju osnovni društveni odnosi u toj zemlji.
Za pojam ustava važno je imati u vidu nekoliko elemenata.
(1)Ustav je nesumnjivo opšti pravni akt sa najvećom pravnom snagom u odnosu na sve ostale opšte pravne akte.U pitanju je tzv.suprematija (premoć)ustava.
(2)Ustav,po pravilu,uređuje tri sfere (oblasti):
a)organizaciju države i njene osnovne organe (državno uređenje), b)društveno ekonomske i političke odnose (društveno i ekonomsko uređenje) v)i slobode,prava i dužnosti građana u državi,odnosno prema državi,
3 )Ustav je osnovni pravni akt koji većinu pitanja (izuzev organizacije države i ovlašćenja njenih organa) uređuje na uopšten i načelan način,ostavljajući zakonima da oni konkretno razrađuju ustavne odredbe,predstavljajući ih u datim okolnostima u konkretna pravila ponašanja,ali uvek u granicama ustavnih ovlašćenja.
4 )Ustav sadrži i niz odredbi opštedruštvenog,političkog i programskog karaktera.On je dakle,i politički dokument jer uređuje,pored ostalog,i institucije političkog sistema i način njihovog funkcionisanja itd.
Ustav nije samo osnovni i najviši zakon jedne zemlje i pravni akt koji uređuje osnovne društvene i političke odnose i organe države,kao i ljudska prava.Ustav je (ili bi trebalo da bude) istovremeno i izraz stvarnih odnosa,interesa,potreba i htenja najvećeg dela naroda (građana) u jednoj državi, izraz duhovne kulture i tradicije,duhovnih stremljenja i moralnih shvatanja.Ako ustav,kao osnovni i najviši zakon zemlje, ispunjava ove uslove,onda on otvara perspektivu građanima, u pravcu ostvarivanja društvenog progresa i višeg kvaliteta života.Stoga ustav mora biti dovoljno širok pravni i politički okvir delovanja:
(1)građana i njihovih asocijacija i (2)države i njenih organa.
Donošenje ( ili promena) ustava jedan je od najsloženijih i najodgovornijih poslova,čemu se ne pristupa često, a kad se pristupi, onda se to čini uz svestrane pripreme,konsultacije i analize.Zato se s razlogom kaže da je ustav jedne zemlje slika tog naroda i njegove države, kao i ljudi koji su taj dokument stvarali.
Oblici i vrste ustava
Svaka država donosi ustav saglasno svojim istorijskim,društveno-ekonomskim uslovima i kulturnim uslovima, ali i saglasno odnosu društvenih ( pre svega političkih ) snaga. Zato su i ustavi različiti, kako po obliku,tako i po postupku donošenja.
Prema obliku u kome se donose, ustave možemo podeliti na:
1. pisane i
2. nepisane
Ustav je , pre svega, celovit i jedinstven pisani dokument.To je kodifikovani ustav.U istoriji je,međutim,bilo i drukčije, nije postojao kao celovit i jedinstven pisani dokument, već se sastojao od više dokumenata ustavnog karaktera-povelja,raznih zakonika i zakona, pravnih običaja, pa i samih sudskih presuda (precedenti). To je nekodifikovani ustav. Takav slučaj postoji i danas u Velikoj Britaniji, gde nema pisanog ustava kao jedinstvenog dokumenta, već samo više dokumenata nastalih tokom vekova.
Ustav može činiti i više ustavnih dokumenata ( ustavni zakoni,amandmani na ustav,deklaracije i dr.). Praksa je, međutim, da se cela ustavna materija nađe u jednom jedinstvenom dokumentu.
Prema načinu donošenja i menjanja, ustavi se mogu deliti na
1. „ čvrste“ ( krute ) i
2. „meke“ ( gipke. )
Većina zemalja ima čvrsti ustav , koji se bitno razlikuje od mekog ustava , pre svega po postupku donošenja ( odnosno promene ) , ali neretko i po organu koji ustav donosi ( odnosno menja ).
Postupak za donošenje ( promenu ) čvrstog ustava znatno je stroži i teži nego za donošenje običnog zakona, i to počev od inicijative za donošenje ( promenu ) ustava, preko načina odlučivanja o njegovim odredbama ( potrebna većina za njegovo usvajanje
),pa do proglašenja i eventualne potvrde referendumom, itd.
U velikom broju zemalja, kada se donosi novi ustav , bira se posebna, ustavotvorna ili velika narodna skupština , samo sa jednim zadatkom-da donese ustav (posle čega se raspušta ili nastavlja rad kao obična skupština ). Izborom svojih predstavnika u ustavotvornu skupštinu,građani imaju mogućnost da izraze i svije mišljenje o budućem ustavu.
„Meki“ ( gipki ) ustav donosi i menja obična skupština ,po istom postupku kao i običan zakon (koji će se zakon smatrati ustavnim zavisi pre svega od materije koju uređuje).Meki ustav se retko javljao u istoriji (Velika Britanija,Italija do Drugog svetskog rata, nekoliko ustavnih dokumenata u Francuskoj u XIX stoleću i dr.). Danas ga , pored Velike Britanije , imaju još i Izrael,Novi Zeland i neke druge zemlje.
U savremenoj državi ustav donosi najviše predstavničko telo,izabrano od naroda,koje ima ustavotvornu vlast. U istoriji je bilo slučajeva sa ustavotvorna ili obična skupština donese ustav , a da ga šef države odobrava i proglašava . To je tzv. Ustav- pakt.U istoriji je, takođe, bio čest slučaj da šef države ( autokratski vladar, diktator ) sam donese ( „podari“ ) ustav. To je tzv. oktroisani ( podareni ) ustav, kao jednostrani akt vladara. Danas najčešće ustav donosi sam narod, putem svog predstavničkog tela.To je jednostrani akt naroda.
Razvoj ustava i ustavnosti u svetu
Istorija ustava i ustavnosti je vrlo duga.Istina,država u svom prvobitnom obliku nastala je mnogo ranije, nego što je nastao ustav u savremenom smislu,tj. kao jedinstven pisani pravni akt.To,opet, ne znači da osnovni društveni odnosi i vrhovna vlast nisu uvek na neki način bili uređeni ( naredbama plemenskog starešine ili vojnog zapovednika , običajima, a kasnije i pojedinim zakonima,poveljama vladara i sl.).
Tragove ustavnosti nalazimo još npr. Hamurabijevom zakoniku XVII stoleće pre n.e.),kojim je vavilonski car Hamurabi,sa nekoliko stotina paragrafa, uredio neke odnose u svom carstvu. U antičko doba, veliki grčki filozof Aristotel ( 384-322. pre n.e.) u svojim radovima je razlikovao dve vrste pravnih pravila ponašanja (pravnih normi) .Jedna pravila su činila osnovu celokupnog društvenog i državnog uređenja, uređivala su državnu organizaciju i ovlašnjenja državnih organa. Ovde je,očigledno,reč o ustavu. To se vidi kod Aristotela,koji pod rečju politeja podrazumeva oblik države i njeno uređenje , državni poredak, ali je tu reč koristio i u smislu ustav . Druga pravna pravila ponašanja regulisala su način na koji su državni oragni vršili svoja ovlašćenja . Ovde je reč o običnom zakonu, pravnom aktu nižem od ustava.
U antičkim državama ( Atina,Sparta,Teba,Rim ) donošeni su zakoni od kojih su neki sadržali i norme koje su uređivale osnovne odnose u društvu. To nisu bile ustavnopravne norme kako se danas shvataju. One nisu bile ni sasvim precizne, višu su sadržale opšta razmatranja i mišljenja o irganizaciji vlasti,njenim ovlašćenjima , ali i ograničenjima. To nije bio jedinstven akt, koji bi konzistentno i precizno uređivao pitanja bitna za organizaciju države i život ljudi u njoj.
U starom Rimu imperatori su izdavali edikte ( carske naredbe ) ,kojima su uređivana neka ekonomska ili praktična pitanja od posebnog značaja ili pitanja organizacije države. Ti edikti su od II stoleća dobijali karakter zakona i postojali izvor prava.
U srednjem veku postojala je težnja za donošenjem akata kojima bi se ograničila apsolutistička vlast careva i kraljva. Tako je 1215. engleski kralj Jovan bez Zemlje izdao Veliku povelju sloboda ( Magna charta libertatum ), koja je ostavila dubok trag u istoriji ustavnosti. Dokumenti ustavnog karaktera donošeni su i u drugim zemljama.
U srednjevekovnoj,nemanjićkoj Srbiji ima tragova ustavnosti i zakonitosti još od najranijih dana postojanja srpske države. Tako je arhiepiskop Sava Nemanjić oko 1220. preveo na srpki jezik grčki Nomokanon ( Zakonopravilo ) , zbornik crkvenih kanona ( pravila ) i svetovnih ( državnih ) zakona za potrebe države srpskog kralja Stefana Prvovenčanog (1196-1227 ). Nešto više od jednog stoleća kasnije, 1349.godine za vrema cara Stefana Dušana , sabor svetovne i crkvene vlastele doneo je tzv. Dušanov zakonik (dopunjen 1354.). To je , svakako, najznačajniji srpski pravni dokument iz tog vremena.
Ustav u savremenom smislu toga pojma javlja se tek u drugoj polovini XVIII stoleća , i to prvo u Severnoj Americi i Francuskoj. Tako je u bivšoj engleskoj koloniji Virdžiniji, u Severnoj Americi,prvi ustav donet 1776,godine, a iste godine su donele svoje ustave i ostalih 12 engleskih kolonija koje će ući u sastav Sjedinjenih Američkih Država (SAD).
Jedanaest godina kasnije 1787.godine, donet je prvi ustav SAD . U Francuskoj je prvi ustav donet dve godine posle građanske demokratske revolucije 1791. Godine ,a drugi ustav već 1793. Posle toga ,do polovine XIX stoleća , ustave su donele brojne evropske i američke države:Švajcarska (1798) ,Haiti (1805), Švedska (1809), Venecuela (1811), Španija (1812), Meskiko(1812), Norveška (1814), Holandija (1815), Grčka (1822), Salvador (1824), Gvatemala (1825), Kostarika (1825), Portugalija (1826), Belgija (1831), Srbija (1835), a od afričkih zemalja samo Liberija (1847).
Borba za savremeni ustav,kao potpun, celovit i pisani dokument,dobila je široke razmere već u prvim decenijama XIX stoleća.Ta borba bila je izraz težnje u društvu da se suzbije i zbaci apsolutistička vlast,da se ograniči vlast monarha,da se ukinu feudalne i sve druge privilegije,a za uspostavljanje jednakosti pred zakonom i uopšte.Za mnoge narode to je bila istovremeno i borba za oslobođenje od tuđinske vlasti,za nacionalnu emacipaciju i sopstvenu državnost i suverenost, kakav je slučaj bio sa srpskim narodom u XIX stoleću.
Comments