Jedna od najboljih stvari je da, kad gledate seriju vezanu za pravo ili kriminal, znate da će negativci završiti u zatvoru i da ćete dobiti odgovore na sva vaša pitanja. Ali da li je to tako u pravom životu? Mislim da svi možemo da se složimo da baš i nije.
Pre nego što pređemo na povlačenje paralele vezane za pravo, valjalo bi da se na kratko osvrnemo na povlačenje paralele između kriminalističkih serija i realnog života. Na televizoru, kretanje istražitelja i detektiva gotovo da je postalo naučna fantastika. U jednoj sceni su na mestu zločina, a već u sledećoj se nalaze u laboratoriji i odmah pronalaze jedan od mnogih ključnih dokaza za rešavanje slučaja. Slična stvar je i sa DNK analizom. U pravom životu potrebne su nedelje, ako ne i meseci za analizu dokaza, a u seriji rezulate dobiju u roku od dve scene od po minut i po. Bilo bi savršeno kad bi bilo tako i u pravom životu, zar ne? Takođe, ispod noktiju svake žrtve neće uvek biti dokaznog materijala, kao što se ni otisci prstiju neće naći na svakom mestu zločina.
Ali šta je sa pravom, advokatima i sudijama? Pa, pre svega, pravo je u realnom životu jako, jako sporo. Stvari se konstantno odlažu, a čak i naprostijem slučaju treba dosta da bi došao do suđenja. Ipak, dosta predmeta ne završi na sudu, jer se stranke uglavnom nagode. Dalje, građanski predmeti su često dosta spori. Često se radi o godinama, dok suđenja u serijama teže da budu prilično brza, što sa normalnim suđenjima nije baš slučaj, čak i onima koji traju po jedan dan.
Što se posla advokata tiče, njihov posao verovatno ne kreće dok istražitelji, inspektori i detektivi ne odrade veći deo posla i ne dostave činjenice, ali to ne znači da je njihova uloga u serija manje dramatizovana. Naprotiv! Stavimo se na trenutak u taj fiktivni svet. Recimo da vas niko ne bi shvatio ozbiljno, a kamoli ponudio posao, osim ako niste zavrsili neki od fakulteta iz Ajvi lige (čitaj: Harvard). Međutim, u realnosti, ekstremno je retko da advokatske kancelarije zapošljavaju ljude sa samo jednog Univerziteta.
Dalje, bavljenje advokaturom u serijama i filmovima može delovati dosta glamurozno. Dobra odeća, stalno u pokretu, veliki razgovori i krupne, ozbiljne reči. Ima toga u pravom životu, ali nije to baš tako kao u serijama. Uzmimo za primer advokata kojem je specijalnost korporativno pravo. Čisto sumnjamo da on jurca od mesta do mesta, usput stiže da reši jos šest komplikovanih slučajeva, tri ubistva, spusti nekoj baki mačku sa drveta i prevede školski razred preko ulice. Uglavnom taj isti najviše vremena provodi pred kompijuterom, nervozan i zbunjen, tumačeći neki dokument, koji je već protumačen šezdeset puta, ali opet, za svaki slučaj, da se ne propusti nešto. Jesam li spomenula da će slučaj verovatno potrajati godinama?
Takođe, veliki upitnik se postavlja kada vidimo se svedoci i okrivljeni vrlo lako slome. Učini nam se da sve što je potrebno su prava i ključna pitanja. Da, iako to zaista jeste jedna od ključnih stvari, pitanje je da li je zaista tako lako slomiti ljude i navesti ih na priznanje. Čini se da i ne baš. Ljudi su spremni na svašta da sakriju istinu, a u filmovima i serijama deluje kao da su u sekundi rešili da budu pravedni i ipak priznaju krivicu i provedu deo ili ostatak života u zatvoru ili plate ogromnu kaznu.
Ipak, možda najveća obmana koju nam predstavljaju u filmovima i serijama je ona da su svi pravnici majstori argumentovanja, da uvek dokažu svoju poentu i da uvek dobri, koliko god neiskusni, dobiju slučaj, a oni loši (obično sa višedecenijskim iskustvom) ostanu nadmudreni i poniženi (setite se filma Pravna plavuša). Oni su oštri sa rečima, sposobni da okrenu mišljenje porote u svoju korist u par minuta, sama Justicija ih je zaposela i to baš u svakoj seriji i filmu. Možda ne dobiju slučaj u toj epizodi (strpljenje je vrlina?!), ali do kraja sezone, znate da će sve biti rešeno. Kada se radi o pregovorima, oni nastupaju agresivno, činjenice i argumenti pljušte, i drugoj strani ne ostaje ništa nego da prizna svoj poraz i pristane na uslove. Međutim, realnost je posve drugačija. Naravno da postoje advokati koji su sjajni oratori i retoričari, oni nisu agresivni u svojoj pojavi ili naročito upečatljivi. Studirajući Pravni fakultet, sigurna sam da smo svi imali priliku da čujemo neke od naših najboljih i najuspešnijih pravnika, ali što se mene tiče, niko od njih nije delovao kao dotični likovi iz filmova i serija, već su na potpuno miran, staložen i, šta više, ravnopravan način prenosili svoje znanje i iskustvo na studente. Oni radije biraju da uspostave normalan odnos sa sudijom ili suparničkom stranom, nego da stvaraju tenziju. Logično, nekad se desi da se dodje do tačke usijanja, ali to nije dramatično kao što je predstavljeno na televizoru. Oni znaju da su agresivnost i pojačan ton glasa često znak očaja i nesigurnosti.
Filmovi i serije su odličan način zabave. Faktori iznenađenja i komplikacije nikad ne razočaravaju. Međutim, u realnom pravu, iznenađenja i tajni gotovo da nema, kao ni publike da se tome divi. Činjenica je da se dosta pravnih poslova danas rešava preko mejla. Kako ne bi bilo zanimljivo od toga napraviti fikciju, reditelji i producenti od toga prave prave šou i sapunicu, o čemu govori procenat uspešnih pravnih serija i filmova. Koliko god ljudi bili nevoljni to da priznaju, činjenica je da svi volimo dobru dramu i akciju, ma koliko mi bili svesni da realan život nije tome ni blizu.
Izvor: https://elsabeogradblog.wordpress.com/
Comments