PRAVO ODBRANE NA PARALELNU ISTRAGU U KRIVIČNOPROCESNOM ZAKONODAVSTVU BOSNE I HERCEGOVINE

Uvodna razmatranja Potreba za racionalizacijom krivičnog postupka svakim danom biva sve očiglednija, što se očituje u reformama krivičnoprocesnih zakonodavstava, kojima države sve češće pristupaju. U kom će pravcu racionalizacija ići, zavisi od uzroka i faktora koji tu potrebu za njom stvaraju. Ukoliko su uzroci sporog krivičnog pravosuđa u samom zakonodavstvu, u njegovoj reformi treba i tražiti izlaz. (Pradel, 2002: 603) Priključenjem Bosne i Hercegovine Vijeću Evrope a i željom za članstvom u Evropskoj uniji nastala je obaveza za usaglašavanjem zakonodavstava sa međunarodnim aktima, što znači da se nametnula potreba preispitivanja pojedinih instituta i zakonskih rješenja u krivično procesnom zakonodavstvu, sa aspekta njegove usaglašenosti sa evropskim standardima. Samim tim usaglašavanjem, nametnulo se pitanje opstanka inkvizitorskog modela krivičnog postupka ili prelazak na „akuzatorski model” ili kombinacije ta dva modela. Može se konstatovati da ovakav prelazak sa inkvizitorskog modela na adversarni odnosno kombinovani model predstavlja svjetski trend. Naravno, činjenica da to što je to svjetski trend ne obavezuje ni jednu zemlju. Razlog koji objašnjava ovaj trend davanja prednosti adversarnom modelu u odnosu na inkvizitorski model nalazi se u činjenici da je bilo neophodno implementirati određena rješenja iz modernih krivičnoprocesnih zakona evropskih zemalja kao i implementirati relevantna rješenja iz Evropske konvencije o ljudskim pravima da poboljšaju zaštitu pojedinca od arbitrarnosti kako bi se bolje zaštitila ljudska prava i da bi se dostigli evropski standardi ljudskih prava.Važnost primjene normi sadržanih u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu : Evropska konvencija o ljudskim pravima) je izražena još od stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma 4. decembra 1995. godine. Pored toga što je direktno inkorporirao Evropsku konvenciju o ljudskim pravima u domaći pravni sistem i dao joj prioritet nad svim drugim zakonima, je takođe samim Aneksom 4. Općeg okvirnog sporazuma tj. članom II. Ustava Bosne i Hercegovine,2 postavljen temelj ljudskih prava i osnovnih sloboda na teritoriji Bosne i Hercegovine. Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini odlukom broj: 100/03 od 24. januara 2003. godine je proglasio Zakon o krivičnom postupku BiH3, koji je sličan sistemu koji se koristi pred MKSJ‐ om, to jeste kombinacija inkvizitorskog i akuzatorskog sistema i kao takav ima vlastiti identitet određen specifičnostima okruženja i tradicije.

Tako prema stalnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava koji nadzire pridržavanje konvencijskih normi od strane država članica, svaki zahvat u određeno osnovno pravo mora ispunjavati četiri kriterija da bi se smatrao u skladu s konvencijskim propisima o zaštiti osnovnih ljudskih prava. To su: a) zahvat, tj. ograničenje ljudskog prava može se propisati samo normama zakonskog ranga, b) ono se može propisati samo u legitimnom cilju (državna bezbjednost, ekonomska dobrobit države, spriječavanje nereda ili zločina, zaštita zdravlja ili morala te prava i slobode drugih) c) zahvat u osnovno pravo mora prema svojoj težini biti proporcionalan cilju koji želi postići (ne smije biti oštriji nego što je nužno, težina mora biti primjerena legitimnom društvenom interesu), i d) prijeko potreban u demokratskom društvu.

„[…] Član II. stav 2. Ustava BiH određuje da se u Bosni i Hercegovini izravno primjenjuju pravci i slobode garantirani Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i njenim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Drugim riječima, sva ljudska prava prihvaćena Evropskom konvencijom kao i njenim dodatnim protokolima 1, 4, 6 i 7. moraju biti direktno primjenjivana od strane svih zakonodavnih izvršnih i sudskih tijela u BiH, u oba entiteta (Federaciji BiH i Republici Srpskoj) i imat će prioritet iznad svih zakona.“ (Kazazić, 2005:43) Ukratko o pravu na fer i pravično suđenje Pravo na fer i pravično suđenje jedno je od osnovnih ljudskih prava koje je proklamovano mnogim međunarodnim dokumentima od kojih svakako treba istaći Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Evropska konvencija o ljudskim pravima4. l) Pravo na obrazovanje. m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta» 3 „Službeni glasnik BiH” br. 3/03, sa izmjenama i ispravkama objavljenim u „Službenim glasnicima BiH” br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08; 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09,72/13 Pregledom brojnih izmjena i ispravki ZKP BiH, evidentno je da pravni sistem u Bosni i Hercegovini prolazi kroz radikalne reforme. 4 Evropska konvencija o ljudskim pravima, član 6, Pravo na pravično suđenje: (1) Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima

Pravo na pravično suđenje obuhvata načelo jednakosti strana. To znači da svako ko je stranka u postupku mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog slučaja sudu, pod uslovima koji ga neće dovesti u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Među stranama u postupku mora se uspostaviti pravična ravnoteža. „.[…] 146. Načelo jednakosti stranaka u postupku predstavlja samo jednu karakteristiku znatno šireg pojma pošteno suđenje, koji takođe obuhvata i fundamentalno pravo da krivični postupak bude akuzatorni. Pravo na akuzatorno suđenje u oblasti krivičnog prava znači da i tužilaštvo i odbrana moraju imati mogućnost da upoznaju i daju svoje mišljenje o svim komentarima i dokazima koje predočava druga strana. Mogu se zamisliti različiti načini na koje domaće zakonodavstvo može obezbediti ispunjenje ovog zahteva. Međutim, kakav god metod da se odabere, on treba da obezbedi da ona druga strana bude upoznata s komentarima koji su dostavljeni i da ima priliku da to komentariše (vidi predmet Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1991, Serija A br. 211, str. 27, st. 66‐‐67).” 5 nastavlja se u svim fazama krivičnog postupka (momentom zadržavanja i lišenja slobode, pritvorom, prije i u toku suđenja kao i tokom apelacionog postupka). Kratak je put od trenutka sumnje koju izrazi ovlašteni državni organ prema nekom pojedincu da je počinio krivično djelo do provođenja istrage odnosno policijskog ispitivanja u tom kontekstu osumnjičeni odnosno optuženi suočava sa temeljnom dilemom u pogledu svoje odbrane. Ako se odluči za šutnju, protiv njega se mogu izvući negativni zaključci, ako u toku ispitivanja optuženi odluči da prekine šutnju, izlaže se riziku samoinkriminacije i nanošenja štete sopstvenoj odbrani, a da nije uklonio mogućnost izvlačenja negativnih zaključaka protiv sebe. Pod takvim uslovima, koncept pravičnosti otjelotvoren u članu 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima traži da osumnjičeni odnosno optuženi može koristiti pomoć advokata već u početnim fazama policijskog ispitivanja.

„.[…] Krivični postupak, čiji je cilj da utvrdi da li je izvršeno krivično djelo, ko ga je izvršio, da li je izvršilac kriv i da li se na njega može primijeniti kazna ili druga krivična sankcija, te da se ta sankcija i izrekne ukoliko su ispunjeni propisani uslovi, prolazi kroz različite faze u kojima se pronalaze i utvrđuju dokazi i činjenice neophodne za donošenje sudske odluke.” (Stojanović, 2006:7) Broj krivičnih djela svakodnevno je u porastu. Država ima dužnost da pred lice pravde izvede svakog onog koji je odgovoran za krivično djelo. Međutim, ako je on podvrgnut nepravednom postupku, odnosno nepravičnom suđenju, pravda nije zadovoljena. Samim trenutkom sumnje koju izrazi ovlašteni državni organ prema nekom pojedincu da je počinio krivično djelo postaje rizik kršenja ljudskih prava i pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti s cijelog ili s dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to zahtjevaju interesi malojletnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde. (2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. (3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: (a) da u najkraćem mogućem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega; (b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane; (c) da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, da ovu pomoć dobije besplatno kada interesi pravde to zahtjevaju; (d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbjedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega; (e) da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu. 5 Evropski sud za ljudska prava; Odabrane presude II; Predmet Odžalan protiv Turske; Izdavač Savet Evrope-Kancelarija u Beogradu; Beograd, 2006 str.55

U presudi Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva (6. juni 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 41), Sud primjećuje:

[…] iako je primarna svrha člana 6, kada se radi o krivičnim slučajevima, osigurati pravično suđenje na sudu koji je nadležan da odlučuje o «krivičnim optužbama», to ne znači da se ovaj član ne primjenjuje na postupak prije suđenja. Tako član 6 – naročito stav 3‐ može biti relevanatan prije nego što je predmet upućen na suđenje, u mjeri u kojoj postoji ozbiljan stupanj vjerovatnoće da će pravičnost suđenja biti ugrožena incijalnim propustom poštovanje ovih odredbi (vidi presudu Imbrioscia protiv Švicarske od 24. novembra 1993, Serija A br. 275, str. 13, stav 36). „.[…] Teško je i zamisliti “pravično suđenje” bez odgovarajuće aktivnosti obrane, dakle branitelja okrivljenika u kontradiktornom postupku izvođenja dokaza s ciljem ocjene zakonitosti pojedinih dokaza. Kvalitetno i uspješno ukazivanje i dokazanost da je određeni dokaz nezakonit rezultira njegovim izdvajanjem iz spisa predmeta i nemogućnošću da se njime argumentira postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila optuženo kazneno djelo, a izravna posljedica toga je eventualna nemogućnost potvrde optužnice, a moguće i obustava postupka.” (Kos, 2009:579) Radnje dokazivanja su najvažnije radnje krivičnog suda i one se sprovode tokom čitavog krivičnog postupka. Dokazivanje uključuje sve subjekte krivičnog postupka na rješenju krivičnog djela odnosno stvari koje u slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda kao subjekta krivičnog postupka nalazi svoju konačnicu koja predstavlja temelj za presuđivanje. “[…] Dokazne radnje pak uređuju postupanje (način rada) u okviru pojedine radnje utvrđivanja činjenica u kaznenom postupku. Dokazne radnje, osim u posebno propisanim slučajevima, uređene su jedinstveno za kazneni postupak. Te odredbe su jezgra novog uređenja cjelokupnog kaznenog postupka. Koncepcijski i sadržajno, uređene su prema modelima suvremenih europskih postupaka. Odstupanja u odnosu prema pojedinim radnjama ovise o posebnim okolnostima, a ne o obliku postupka koji je namijenjen za kazneno djelo.” (Pavišić, 2008:520) Kada su u pitanju dokazi, neophodno je pomenuti i Zakon o ustupanju redmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od strane MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH, a ono što se odnosi i bitno je za dokaze jeste to da se mora izvršiti ispitivanje svake pojedinačne činjenice. Posebno su opasni dokazi (iskazi) koje je tužilaštvo uzelo u toku istrage, a koji nikada nisu prošli kroz proceduru sudskog preispitivanja Krivični postupak u Bosni i Hercegovini karakterizira teret dokazivanja na strani tužitelja pri čemu nije zanemariva niti uloga koju u pogledu pitanja koji će se dokazi izvesti imaju optuženi, njegov branitelj i sud. Zakonodavni okvir prava odbrane na paralernu istragu Pod istragom u kriminalističkoj nauci se navodi da istraga predstavlja radnje kojima se prikupljaju dokazi kojima se dokazuje postojanje ili nepostojanje određene činjenice. Pod odbranom u krivičnom postupku podrazumijevaju se procesne radnje branioca poduzete s ciljem utvrđenja činjenica u korist branjenika tj. osumnjičenika odnosno optuženog, kako bi se uz primjenu propisa ishodila najpovoljnija sudska odluka za branjenika tj. osumnjičenika odnosno optuženog u krivičnom postupku.

Shodno navedenoj definiciji istraga odbrane predstavlja radnje sa ciljem prikupljanja dokaza, kojima se pobijaju tvrdnje i dokazi tužilaštva, i prikupljanjem dokaza kojima se potvrđuju tvrdnje odbrane. Iako u našem krivičnoprocesnom zakonodavstvu ne postoje direktne odrebe koje regulišu pravo odbrane na paralelnu istragu. Rješavanje pitanja izostanka zakonske regulative se popunjava analogijom i sistemskim tumačenjem odredaba Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine tj. tumačenjem i upoređivanjem i dovođenjem u vezu pojedinih propisa istog ili različitog zakona. Uporište za provođenje istrage odbrane nalazi se u sljedećim odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine koji navodi :

Član 14 Zakona o krivičnom postupku BiH: Jednakost u postupanju 1. Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. 2. Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Zatim Član 6 Zakona o krivčinom postupku BiH: Prava osumnjičenog, odnosno optuženog 1. Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka. 2. Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. 3. Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Član 7 Zakona o krivičnom postupku BiH: Pravo na odbranu 1. Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere. 2. Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom. 3. Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Član 47 Zakona o krivičnom postupku BiH: Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju 1. U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. 2. Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. 3. Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. 4. Sudija, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom. 5. U slučaju iz stava 3 i 4 ovog člana, branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Član 50 Zakona o krivičnom postupku BiH: Preduzimanje radnji od strane branitelja 1. Branioc mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava. 2. Prava i dužnosti branioca ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti. Član 226 Zakona o krivičnom postupku BiH: Podizanje optužnice 1. Kad u toku istrage Tužitelj nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje. 2. Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. 3. Nakon podizanja optužnice, stranke ili branilac mogu predlagati sudiji za prethodno saslušanje preduzimanje radnji u skaldu s članom 223. ovog zakona. Član 269 Zakona o krivičnom postupku BiH: Angažovanje vještaka 1. Vještaka mogu angažovati stranke, branitelj i Sud. 2. Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao. Član 270 Zakona o krivičnom postupku BiH: Ispitivanje vještaka 1. Prije ispitivanja vještaka, sudija, odnosno predsjednik vijeća opomenut će ga i na njegovu dužnost da iznese nalaz i mišljenje na najbolji mogući način i u skladu s vještinom i pravilima struke i upozorit će ga da davanje lažnog iskaza o nalazu i mišljenju predstavlja krivično djelo. 2. Vještak će položiti zakletvu, odnosno dati izjavu prije svjedočenja. 3. Zakletva, odnosno izjava se daje usmeno. 4. Tekst zakletve, odnosno izjave glasi: "Zaklinjem se čašću‐izjavljujem da ću govoriti istinu i da ću tačno i potpuno iznijeti svoj nalaz i mišljenje." 5. Pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćen kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na pretresu. Iz svih navedenih članova Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine nesumnjivo je da je „istraga odbrane“ obavezujuća radnja za svakog odgovornog branioca. Forma i tok istrage odbrane „.[…] Budući da Zakon o krivičnom postupku ne propisuje formu provođenja istrage odbrane , odbrana istragu provodi na način koji smatra najprikladnijim u konkretnom slučaju i datom trenutku, za postizanje cilja, a do uspješnog dolaska do cilja će stići samo uz pomoć metoda i sredstava pravila kriminalističke nauke. Obzirom da je domen istrage odbrane osporen mnogim ograničenjima kako od nepotpune zakonske regulative tako isto u nedostatku stručne i finansijske podrške. Naime, svako kriminalističko istraživanje mora biti prilagođeno predmetu proučavanja , posebno u pogledu metoda postupanja i radnji provođenja istrage te se u tom pogledu u kratkim crtama iznose neka praktična zapažanja i iskustva, koje treba da čini dobra odbrana prilikom provođenja vlastite istrage bez nekih velikih zahvata u budžet države. Istraga obuhvata provođenje svih radnji kojima se može doći do korisnih informacija za uspješnu i adekvatnu odbranu, kako za postupak unakrsnog ispitivanja tužilačkih svjedoka, tako i za dokazni postupak odbrane. Jedan od važnih elemenata samog sadržaja istrage odbrane, jeste postavljanje i elaboriranje postupka istrage kroz poznavanje pravnog okvira u Bosni i Hercegovini za pristup informacijama koje su i te kako potrebne za prikupljane podataka u kontekstu istrage odbrane. ” (Memić, 2012 : 424) Što se tiče sopstvene istrage od strane odbrane u pojedinim predmetima sprovođenje istrage se čini saslušanjem svjedoka, prikupljanjem informacija6 i dokumenata i drugih potencijalnih materijalnih dokaza. Nephodno je naglasiti pet stvari na koje odbrana treba obratiti pažnju prije i u toku same istrage:

1. Šta radi odbrana prije istrage 2. Koju vrstu dokaza odbrana ima/posjeduje 3. Vrste dokaza i načini na koji se oni pripremaju 4. Gdje i kako ići u potragu za tim dokazima 5. Kako i kojoj formi se prikupljaju materijali 6 Pravni okvir za pristup informacijama u BiH - Ustav BiH i entiteta – pravo na slobodu izražavanja; - Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH (“Službeni glasnik BiH”, br.28/00, 45/06 i 102/09 62/11) (ZoSPI BiH); - Indeks registar – informacije koje su pod kontrolom Vijeća ministara BiH; - Vodič – Pristup informacijama detaljno je opisan (postupak); - Zakon o upravi (“Sl.gl.BiH”, br. 32/02 102/09); - Zakon o upravnom postupku (“Sl.gl.BiH”,br.29/02, 12/04, 88/07,93/09); - Zakon o upravnim sporovima (“Sl.gl.BiH”, br.19/02,88/07,83/08,74/10); - Zakon o zaštiti tajnih podataka BiH (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br.54/05, 12/09); - Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH(“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br.49/06, 76/11,89/11); 1. Šta radi odbrana prije istrage: Da bi se odbrana pripremila na adekvatan način, potrebno je razlučiti odnosno razumjeti argumentaciju tužilaštva i na osnovu toga pristupiti izradi teorije predmeta odbrane koji je preduslov za planiranje istrage.Polazna tačka mora imati činjenice i dokaze koji su najpovoljniji za tužilaštvo te iste dovesti u pitanje kroz kredibilitet svjedoka, zakonitost i vjerodostojnost dokaza tužilaštva „.[…] Plan istrage skicirati sa svim bitnim elementima koji slijede: - Optužnica: obim i težina krivičnog djela; broj svjedoka; broj oštećenih; trajanje radnji djela izvršenja; uloga optuženog – naročito položaj optuženog u političkoj i vojnoj hijerarhiji; analiza radnji direktnih izvršilaca i veza sa optuženim; obim ovlašćenja optuženog. - Teme: spisak glavnih tema na koje će se istraga usmjeriti u prikupljanju dokumenata i pronalaženju svjedoka koji imaju saznanja o istim. - Postojeći dokazi: podjela dokumenata i svjedoka po temama na koje se odnose (koji dokumenti/izjave se odnose na koje navode u optužnici) - Spisak potencijalnih dokumenata sa navođenjem sadržaja dokumenata koje je potrebno pribaviti i nazivi organa koji su izdali određene dokumente ili određenu vrstu dokumenata. - Spisak potencijalnih svjedoka koje je potrebno pronaći i s njima obaviti razgovor. - Kontakti: od kojih lica i organa je moguće dobiti određene dokumente, pomoću kojih je moguće pronaći određene svjedoke. - Spisak tema za svakog svjedoka: jasne instrukcije u pogledu tema, plana razgovora, spisak dokumenata koje je potrebno pokazati svakom od svjedoka. - Prethodna pitanja: obavještenje tužilaštva o planu da se obavi razgovor sa njihovim svjedokom; obavještenje određenih institucija o planu da se obavi razgovor sa njihovim radnicima; zahtjevi za oslobođenje od čuvanja službene tajne. - Rokovi za podnošenje povremenih izvještaja o napretku istrage i rokovi za okončanje istrage.” (Ibid, :425‐426)

Uz plan istrage bitan je i izbor istražitelja. Od istražitelja se zahtijeva da bude fleksibilan i prilagodljiv, a pristup istraživanju trebao bi biti smislen, planski i organiziran, s ciljem da bude uspješno. Dobro koncipirana strategija i pravilno spajanje resursa i stručnost te zakonito provođenje mogu samo da poluče uspjeh svakog istraživanja. 2. Koju vrstu dokaza odbrana ima/posjeduje Prije svega, potrebno je provjeriti i utvrditi argumentaciju odbrane kako bi se mogli pripremiti dokazi kojima bi se pomenuta argumentacija potvrdila. 3. Vrste dokaza i načini na koji se oni pripremaju Postoji više vrsta dokaza: - pozitivni, kojima se želi dokazati odbrana u predmetu, - negativni, kojima se nastoji „potkopati“ optužba, te - dokazi kojima se svjedok diskredituje, odnosno dokazi kojima se unapređuje i poboljšava njegovo svjedočenje. 4. Gdje i kako ići u potragu za tim dokazima Postavlja se pitanje kako doći do tih dokumenata. Pojedini dokumenti se mogu naći u raznim arhivama, ali postoje i činjenice koje se ne mogu utvrditi materijalnim dokazima. Ono što se u takvim situacijama može uraditi, jeste da se nađe svjedok koji će govoriti o toj ili tim činjenicama. Također, može se zahtijevati od državnog organa da potvrdi i/ili pruži tu činjenicu ili tražiti od Tužilaštva da se složi sa tom činjenicom. Gdje naći informacije7? Najbolji izvori informacija jeste sam osumnjičeni odnosno optuženi, zatim svjedoci, zapisnici kao i materijali koje je Tužilaštvo obavezno objelodaniti odbrani. 5. Kako i kojoj formi se prikupljaju materijali „.[…]Član 151 ZKP‐a predviđa obavezu sačinjavanja zapisnika o svakoj radnji. Da li se ovo odnosi i na odbranu? Kroz praksu je evidentno da odbrana nije obavezna da sačinjava zapisnike o saslušanju svjedoka, ali ako isti sačini, onda taj zapisnik podliježe obavezi objelodanjivanja istog tužilaštvu. Pitanje mogućnosti upotrebe zapisnika o saslušanju svjedoka od strane odbrane tokom postupka. Praksa još uvijek nije jasno dala odgovor na ovo pitanje, ali bi isto najverovatnije trebalo razriješiti primjenom načela jednakosti stranaka u postupku. (Memić, 2012 : 429) Izjave koje se uzimaju moraju biti potpisane, kako od lica koje daje izjavu, tako i od lica koje tu izjavu uzima i u tom slučaju će se raditi o iskazu. Rizik postoji ukoliko prilikom svjedočenja te osobe izađu na vidjelo pojedine kontradikcije jer, u tom slučaju, takve kontradikcije idu tužilaštvu u korist, a za odbranu predstavljaju veliku poteškoću. Iskaz se koristi kako bi se svjedok mogao suočiti sa istim prilikom svog svjedočenja. Zaključak U adversarnom postupku, pravda se dijeli u zavisnosti od mogućnosti stranke da dokaže činjenice. Da bi dokazi bili prihvaćeni, potrebno je da budu ispunjeni određeni uslovi: - da budu relevantni, - da imaju dokaznu vrijednost (doprinose utvrđivanju činjenica) - i da su autentični, istiniti i pouzdani. „[…] Novija stajališta objašnjavaju pojam stranaka s procesnog aspekta. Tako se stranke definiraju kao subjekti koji u postupku ostvaruju suprotne interese i raspolažu samostalnim procesnim pravima. Ova definicija, iako teorijski prihvatljiva u cjelosti ne odgovara stvarnom stanju, jer stranke u postupku još uvjek nisu potpuno ravnopravne. Stoga možemo ukratko zaključiti kako su stranke nositelji suprotnih procesnih funkcija koji su barem relativno ravnopravnom položaju tijekom kaznenog postupka. Te su stranke, dakle, tužitelj i okrivljenik.“ (Tomašević, 2009: 86) „[…] Kaznenoprocesni je subjekt širi pojam od kaznenoprocesne stranke, jer među subjekte, uz stranke ubrajamo i sud. Stoga možemo navesti da su obje stranke ujedno i kaznenoprocesni subjekti, dok svi kaznenoprocesni subjekti nisu stranke.“ (ibid. 87) „.[…] U savremenom krivičnom postupku mješovitog tipa u kome je zahtjev za kontradiktornošću postupka djelimično ograničen u korist traženja materijalne istine, princip podjele tereta dokazivanja zamjenjen je načelom tzv. sudske odgovornosti za nastupanje dokaza.” (Grubač, 2006:252)

Današnji kurs krivičnog postupka dopušta primjenu dispoziocone maksime, što znači da stranke slobodno raspolažu svojim zahtjevima u krivičnom postupku, što ukazuje da je u pitanju primjena principa formalne istine.

O kakvoj je ovdje istini riječ? Šta nam je potrebno da bismo utvrdili istinu nečega. Potreban nam je naravno uvid kroz radnje dokazivanja koje su ujedno najvažnije radnje krivičnog suda i one se sprovode tokom čitavog krivičnog postupka, kako bi pojasnile način i mehanizam počinjenja krivičnog djela i nastalih posljedica ili druge pravno relevantne činjenice bitne za odlučivanje u svrhu utvrđivanja materijalne istine, a s ciljem donošenja pravične sudske presude.

Da bi prezentirani dokazi bili prihvaćeni, vrlo je bitna dobra priprema advokata za pretres. Odbrana takođe mora da pazi na zakonitost dokaza, kao i da se obavezno podrobno prouči naredba sudije za prethodni postupak. Bitno je uvijek prigovoriti na činjenice koje ne idu u korist odbrane.

Za radnje dokazivanja u krivičnom postupku su često potrebni multidisciplinarnost i timovi ljudi koji kroz sučevljavanje referencijalnih tački nude dio po dio koji se u postupku uklapa u cjelinu za određivanje istine.

Vođeni načelom jednakosti strana‐jednakosti po oružju nalazimo da je pravo i obaveza branioca da provodi “istragu odbrane”, kao radnju, koja se provodi radi utvrđivanja činjenica koje su važne za razjašnjavanje stvari.

Međutim ta istraga nema snagu dokazne radnje i ne predstavlja dokaz u kaznenom postupku prema ZKP‐u, što automatski stavlja znak pitanja na načelo jednakosti strana‐jednakosti po oružju. Rezultati aktivnosti istrage odbrane mogu biti samo putokaz pri predlaganju provođenja određenih dokaznih radnji te se radi toga opravdanim postavlja pitanje čemu zapravo istraga odbrane služi. Međutim, rezimirajući sve izloženo očigledno je da baviti se „istragom odbrane“ je veoma bitno a, ujedno i obaveza za branioca i zbog samog cilja krivičnog postupka, a posebno u kontekstu činjenice da istraga više nije sudska već da je stranačka, što otvara mogućnost odbrani da se protivi potvrđivanju optužnice.

Mr.Hidajet Memić Literatura: 1. Grubač, Momčilo; 2006.:„Krivično procesno pravo”- Pravni fakultet Univerziteta Union, Beograd 2. Kazazić, Vesna; 2005.: „Ostavarivanje i zaštita ljudskih prava u Bosni i Hercegovini kroz prava ombudsmena i doma za ljudska prava”- Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu god.42, Broj 1‐2 (80) str. 43‐53. 3. Kos, Damir;. 2009.:„Odgovorna obrana okrivljenika u kaznenom postupku”- Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 16, broj 2. str. 573‐ 582. 4. Memić, Hidajet; 2012.:„Istraga odbrane - teorijski i praktični aspekt”-Zbornik radova ‐Internacionalna asocijacija kriminalista ‐ Banja Luka, Volumen 5, Broj 1 str. 418‐431. 5. Pavišić, Berislav; 2008.:„Novi hrvatski Zakon o kaznenom postupku”- : Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2. str. 489‐602. 6. Pradel, Jean., 2002.: „Droit pénal compare”- Dalloz; Edition: 2. Paris, 7. Stojanović, Petar; 2006.:„Istraga - svrha, obim, prekid, obustava i mjere za obezbjeđenje prisustva okrivljenog”-Zbirka radova iz krivično‐pravne oblasti Izdavač: Centar za obuku sudija Republike Crne Gore ; Podgorica, str. 7‐23 8. Tomašević, Goran; 2009.„Kazneno procesno pravo, Opći dio: Temeljni pojmovi” Pravni fakultet u Splitu; Zavod za kaznenopravna i kriminološka istraživanja „Ivan Vučetić” Elektronsko izdanje; http://www.pravst.hr/dokumenti/novosti/blog/blog_dodfile_kazneno_proces no_pravo_opci_dio_temeljni_pojmovi_2009.pdf