Ako poslodavac nije utvrdio opštim aktom uslove i kriterijume za prevoz zaposlenih od mesta stanovanja do posla, pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa posla imaju svi zaposleni, osim ako bi po razumnoj oceni takav zahtev bio očigledno neosnovan.
Prethodno obraćanje poslodavcu za ostvarivanje prava na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa posla nije uslov za pokretanje sudskog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Osnovni sud u Vršcu svojim zahtevom P1 54/15 od 30.11.2015. godine tražio je od Vrhovnog kasacionog suda da reši sporno pravno pitanje koje glasi:
''Da li tužilac, zaposlen u D. z. B.C. ima pravo na troškove odlaska i dolaska sa rada - gradski prevoz za 2012. godinu u situaciji kada u sedištu poslodavca ne postoji organizovani gradski prevoz već samo međugradski - prigradski, kada opštim aktima ili ugovorom o radu nisu propisani bliži kriterijumi ko i pod kojim uslovima ima pravo na gradski prevoz, kada zaposleni stanuje u blizini mesta rada (deset minuta hoda i slično) ukoliko je to i kako je predviđeno kao pravo zaposlenog aneksom ugovora o radu iz 2011. godine, a imajući u vidu da se svim zaposlenim od 01.01.2013. godine isplaćuje naknada za gradski prevoz a da tome nije prethodila izmena opštih akata ili ugovora o radu''?
U zahtevu je navedeno da je istom sudu podneto 53 tužbe zaposlenih protiv istog tuženog – D. z. ''B.C.'' radi isplate troškova prevoza za 2012. godinu u visini cene prevozne karte na relaciji J. – B.C. a prema broju radnih dana. Tuženi osporava takav zahtev zbog toga što Republički fond zdravstvenog osiguranja tuženom za 2012. godinu nije odobrio sredstva za tu namenu, niti je tuženi imao razrađene kriterijume za naknadu ovih troškova. Do 20.12.2011. godine između zaposlenih i tuženog su postojali ugovori o radu po kojima su zaposleni imali pravo na uvećanu platu, naknadu plate, naknadu troškova i drugih primanja u skladu sa zakonom i opštim aktom. Međutim, tog dana su zaposleni sa tuženim potpisali aneks ugovora o radu kojim je u članu 6. predviđeno da zaposleni ima pravo na troškove za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte na relaciji B.C. – J. i obrnuto, a na ime gradskog prevoza. Posebnim kolektivnim ugovorom za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika (''Službeni glasnik RS'' 36/2010... 37/2014) u članu 104. stav 1. tačka 1. predviđeno je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju u skladu sa Kolektivnim ugovorom kod poslodavca. Kolektivnim ugovorom kod poslodavca koji je zaključen 20.12.2012. godine u članu 104. stav 1. tačka 1. predviđa se da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju u skladu sa Kolektivnim ugovorom kod poslodavca. Tužilac živi u B.C., do posla mu treba 20 minuta pešice (nekim tužiocima i manje) na posao dolazi kolima. Tužena je propustila da kod nadležnog Fonda blagovremeno traži sredstva za troškove prevoza za 2012. godinu. Tužioci nisu tuženom podnosili posebni zahtev za naknadu troškova prevoza, niti su pružili dokaz da su te troškove imali. U zahtevu je na kraju izneto i mišljenje suda po kome s obzirom da postoje zaključeni aneksi ugovora o radu iz 2011. godine tužioci imaju pravo na troškove prevoza za 2012. godinu bez obzira što za to nisu podneli poseban zahtev, niti dokaze da su te troškove imali.
Odredbom člana 180. ZPP je predviđeno da ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudom, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na predlog stranke zahtevom da pokrene postupak pred Vrhovnim kasacionim sudom radi rešavanja spornog pravnog pitanja. ZPP propisuje i sadržinu takvog zahteva, obavezu Vrhovnom kasacionom sudu da sporno pravno pitanje reši u roku od 60 dana od prijema zahteva kao i da Vrhovni kasacioni sud u postupku može da zahtev odbaci kao nepotpun ili nedozvoljen ili da o podnetom zahtevu odluči tako što će isti odbiti ili zauzeti stav povodom spornog pravnog pitanja, odnosno rešiti sporno pravno pitanje.
Podneti zahtev nije nepotpun niti nedozvoljen (član 181. stav 1. i član 182. stav 2. ZPP). Međutim, njime se traži razrešenje konkretnog spora a nije mu cilj da se popuni pravna praznina, da se sud izjasni o primeni propisa u slučaju njihove nepreciznosti, kontradiktornosti ili različite primene u praksi što bi bio cilj rešavanja spornog pravnog pitanja. Otuda nema osnova da Vrhovni kasacioni sud zauzima pravni stav u odnosu na konkretno postavljeno pitanje.
Međutim, u svom zahtevu Osnovni sud u Vršcu ukazuje na neka druga pitanja koja po svom značaju zaslužuju da se Vrhovni kasacioni sud o njima izjasni, tim više što se ona često kao sporna pojavljuje u praksi a to su:
Da li zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa posla ako poslodavac u svom opštem aktu nije utvrdio uslove i kriterijume za ostvarivanje tog prava i da li se zaposleni za ostvarivanje ovog prava može neposredno obratiti sudu ili je dužan da se pre pokretanja sudskog postupka zahtevom obrati poslodavcu?
Zakon o radu (''Službeni glasnik RS'' 24/05... 75/14) – pitanje se odnosi na zaposlene na koje se primenjuje taj zakon, u članu 118. tačka 1. je predvideo da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz. Radi se o pravu koje je ustanovio zakon što znači a po odredbi člana 8. stav 1. tog zakona, da se opštim aktom kod poslodavca ili ugovorom o radu to pravo ne može oduzeti niti umanjiti. Osim toga, sam zakon je dao i uslove i kriterijume za ostvarivanje prava pa i ako poslodavac to svojim aktom bliže ne uredi zakon se može neposredno primeniti jer je cena prevozne karte u javnom saobraćaju od mesta stanovanja do mesta rada zaposlenog činjenično pitanje. Otuda i odgovor na prvo sporno pitanje je da, bez obzira da li je poslodavac svojim opštim aktom regulisao pravo zaposlenom na troškove prevoza, on na njih ima pravo. Naravno da se mora sprečiti zloupotreba ovog prava koja može da nastane ako naknadu troškova traži zaposleni koji te troškove i nema (stanuje u blizini mesta rada i na posao dolazi pešice, koristi službeni automobil i slično).
Zakon o radu u Glavi XVII sadrži odredbe o ostvarivanju i zaštiti prava zaposlenih. O pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa odlučuje nadležni organ kod poslodavca, odnosno preduzetnik pismenim rešenjem koje se dostavlja zaposlenom a zaposleni protiv tog rešenja može da pokrene spor pred nadležnim sudom u roku od 60 dana. Međutim, zaposleni sudski postupak može da pokrene i od saznanja za povredu prava, dakle u situaciji kada o nekom njegovom pravu, obavezi ili odgovornosti nije doneto rešenje protiv koga bi on vodio sudski spor radi njegovog pobijanja. Očito je da na ovaj način sam Zakon o radu dozvoljava pokretanje sudskog postupka u nekim situacijama bez prethodno obraćanja poslodavcu (ima posebnih zakona, kao što su Zakon o policiji, Zakon o vojsci i drugi koji drugačije regulišu postupak za ostvarivanje prava zaposlenih, ali to nije predmet ovog spornog pitanja). ZPP (''Službeni glasnik RS'' 72/11 i 55/14), koji se kao procesni primenjuje u sudskom postupku pri odlučivanju o pravima i obavezama zaposlenih prethodni uslov za podnošenje tužbe predviđa samo u članu 193, a on se ne odnosi na ovo pitanje. S obzirom da se radi o pravu koje zakon neposredno priznaje ali i utvrđuje krigterijume za njegovo ostvarivanje, to prethodno obraćanje poslodavcu nije uslov za sudsku zaštitu. Ima slučajeva kada zaposleni poslodavcu treba da dostavi neke podatke koji su bitni za ostvarivanje prava kao što su relacija na koju putuje do posla, cena prevozne karte i slično, ali se to ne može smatrati uslovom bez čijeg ispunjenja bi došlo do odbačaja tužbe kao preuranjene.
(Pravni stav usvojen na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda 05.04.2016. godine)
Comentários