Republika Srbija
PRIVREDNI APELACIONI SUD
7 Pvž 567/18
01.11.2018. godine B e o g r a d
PRIVREDNI APELACIONI SUD, u veću sastavljenom od sudije Biljane Subotić, predsednika veća, sudije Tatjane Đurice i sudije Slobodanke Videnović, članova veća, u prethodnom postupku radi utvrđivanja razloga za pokretanje stečajnog postupka nad dužnikom „VIŠNJICA“ Akcionarsko društvo za ugostiteljstvo Beograd, Zmaj Jovina 3, koga zastupa advokat Tomislav Ivanović iz Beograda, Lomina 17, odlučujući o žalbi „NOVE LJUBLJANSKE BANKE“ DD iz Ljubljane, Trg republike 2, Ljubljana, Slovenija, koga zastupa Jašarević Emir, advokat iz Beograda, Miloša Pocerca 17, izjavljenoj protiv rešenja Privrednog suda u Beogradu 3 St 3/18 od 25.09.2018. godine, na sednici veća održanoj dana 01.11.2018. godine, doneo je sledeće:
R E Š E Nj E
UKIDA SE rešenje Privrednog suda u Beogradu 3 St 3/18 od 25.09.2018. godine i spis vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e nj e
Pobijanim rešenjem Privrednog suda u Beogradu odbijen je zahtev za ukidanje mere obezbeđenja zabrane sprovođenja izvršenja, uključujući i zabranu koje se odnose na ostvarenje prava založnog poverioca u odnosu na „Novu ljubljansku banku“ d.d. Ljubljana, iz Ljubljane, Slovenija, određene rešenjem Privrednog suda u Beogradu 3 St 3/2018 od 22.01.2018. godine, prema stečajnom dužniku „VIŠNJICA“ Akcionarsko društvo za ugostiteljstvo iz Beograda.
Protiv navedenog rešenja blagovremenu žalbu podnosi poverilac „Nova ljubljanska banka“ d.d. iz Ljubljane. Ističe da rešenje pobija zbog bitnih povreda postupka i pogrešne primene materijalnog prava. Ukazuje da je nejasno na osnovu kog propisa ili odredbe Zakona o stečaju prvostepeni sud zahtev za ukidanje mera obezbeđenja dostavlja na izjašnjenje stečajnom dužniku i njegovo mišljenje uzima kao relevantno kod činjenice da je prethodni postupak pokrenut po zahtevu poverioca
„AIK banke“ a.d. iz Beograda, te da su mere obezbeđenja i određene na predlog ovog poverioca. Dalje ukazuje da se mere obezbeđenja iz odredbe člana 62. Zakona o stečaju određuju u prethodnom stečajnom postupku, a da prema odredbi člana 67. Zakona o stečaju prethodni stečajni postupak može trajati najduže 30 dana od dana podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka od strane ovlašćenog predlagača. Međutim, u ovom konkretnom slučaju postupak traje 10 meseci. Nadalje ističe da je stečajni dužnik podneo predlog za pokretanje stečajnog postupka u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije koji je pod prvostepenog suda zaveden pod brojem 4 Reo 2/2018, u kom postupku je prethodni postupak pokrenut 08.02.2018. godine, a tek u avgustu mesecu ove godine donet zaključak kojim je naloženo stečajnom dužniku da dostavi uređeni plan. Prema odredbi člana 164. Zakona o stečaju, stečajni sudija zakazuje i održava ročište za razmatranje predloga plana reorganizacije i glasanje od strane poverilaca u roku od 90 dana od dana podnošenja predloga plana reorganizacije, dok u navedenom postupku stečajni sudija nije odbacio plan, iako je isti neuredan, nepotpun i nezakonit. Smatra da je prvostepeni sud bio dužan da poštuje prekluzivne zakonske rokove, da vodi računa o interesima poverilaca, a zatim i da ukine meru obezbeđenja, s osloncem na odredbu člana 93.b. Zakona o stečaju. Ističe da prvostepeni sud ne pravi razliku između postupka stečaja koji je pokrenut po zahtevu stečajnog poverioca od onog postupka koji je pokrenut po predlogu za stečajnog dužnika u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije, niti pravi razliku u okviru mera obezbeđenja. Ukazuje da je nesporno da je odredbom člana 158. stav 8. Zakona o stečaju propisano da će pre donošenja odluke po predlogu poverioca za pokretanje stečajnog postupka stečajni sud prvo odlučivati o predlogu stečajnog dužnika za pokretanje stečajnog postupka u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije, ali da je uz sam predlog za pokretanje stečajnog postupka predlagač „AIK banka“ dostavila rešenje prvostepenog suda 22 St 2935/11 od 22.11.2013. godine, iz kojeg se vidi da je stečajni dužnik već jednom podnosio Unapred pripremljeni plan reorganizacije, da je rešenje o potvrđivanju plana postalo pravnosnažno, ali da dužnik nije postupao po usvojenom planu. Smatra da bi se ova situacija morala upodobiti sa odredbom člana 158. stav 10. Zakona o stečaju, jer bi u suprotnom stečajni dužnik mogao podnositi Unapred pripremljeni plan reorganizacije beskonačno puta. Smatra da se donete mere obezbeđenja u predmetnom postupku imaju primeniti odredbe Zakona o stečaju koje se tiču usvajanja i ukidanja istih, neovisno od toga šta se događa u predmetu 4 Reo 2/2018. Dalje ističe da mu je ovakvim postupanjem suda onemogućeno da vodi postupak u razumnom roku. Ističe da je stečajni dužnik dao založnu izjavu, a za obezbeđenje potraživanja žalioca prema „Irva investiciji“ d.o.o. iz Beograda, da je u postupku stečaja nad „Irva invensticijom“ potraživanje žalioca priznato, založna izjava predstavlja izvršnu ispravu, pa da stoga „Nova ljubljanska banka“, ovde žalilac, sada ima nesporno novčano potraživanje prema glavnom dužniku i prema založnom dužniku u iznosu od 462.002.802,06 dinara. Iako ima navedeno potraživanje kao nesporno, smatra da je više puta merama suda sprečeno da naplati svoje potraživanje. Smatra da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da će žalilac svoje potraživanje ostvariti unovčenjem založene nepokretnosti u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije, budući da je predloženom planom upravo predloženo suprotno, a to je da založni poverioci ostvaruju svoja prava u skladu sa Zakonom o hipoteci, a i drugim propisima koji regulišu ovu materiju. Predlaže da se pobijano rešenje ukine.
Odgovor na žalbu nije dat.
Ispitujući zakonitost i pravilnost pobijanog rešenja u granicama određenim odredbom člana 386. i 402. Zakona o parničnom postupku, koji se primenjuje shodno na osnovu člana 7. Zakona o stečaju, Privredni apelacioni sud, kao drugostepeni sud, nalazi da je žalba osnovana.
Prema stanju u spisima, predlogom od 08.01.2018. godine predlagač Agroindustrijska komercijalna banka „AIK banka“ a.d. iz Beograda podnela je predlog za pokretanje stečajnog postupka protiv stečajnog dužnika „VIŠNJICA“
Akcionarsko društvo za ugostiteljstvo, Beograd, Stari grad, Zmaj Jovina 3, a zbog nepostupanja po usvojenom Unapred pripremljenom planu reorganizacije. Prvostepeni sud je rešenjem 3 St 3/18 od 22.01.2018. godine pokrenuo prethodni postupak za utvrđivanje razloga za pokretanje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom, te odredio i mere obezbeđenja radi sprečavanja promena imovinskog položaja stečajnog dužnika, odnosno uništavanja poslovne dokumentacije do otvaranja stečajnog postupka i to, između ostalog, imenovao privremenog stečajnog upravnika i odredio zabranu sprovođenja izvršenja prema stečajnom dužniku, uključujući i zabranu koja se odnosi na ostvarivanje prava razlučnih i založnih poverilaca. Privremeni stečajni upravnik dostavio je svoj izveštaj dana 08.02.2018. godine. Dana 09.02.2018. godine stečajni dužnik je dostavio dokaz i obavestio sud da je dana 08.02.2018. godine podneo predlog za pokretanje stečaja u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije. Imajući u vidu navedenu činjenicu, a na ročištu radi raspravljanja o postojanju stečajnog razloga, prvostepeni sud je našao da su se stekli uslovi iz odredbe člana 158. stav 9. Zakona o stečaju, odnosno da se u konkretnom slučaju prvenstvo u odlučivanju ima dati predlogu za pokretanje stečaja u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije, te stoga ročište nije održano.
Žalilac je 27.08.2018. godine podneo zahtev za ukidanje mere obezbeđenja iz člana 62. Zakona o stečaju. Naveo je da, iako je Privredni sud u Beogradu u predmetu 4 Reo 2/18 zakazao ročište za odlučivanje o predlogu za pokretanje stečajnog postupka u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije za 17.05.2018. godine, ročište nije održano, jer stečajni dužnik je podneo nepotpun i nezakonit plan, pa je već deo poverilaca stavio primedbe. Dalje je istakao, u samom planu poverilac „Nova ljubljanska banka“ d.d. iz Beograda se pojavljuje kao nesporni založni poverilac, a da je stavila zahtev i da joj se prizna svojstvo razlučnog poverioca i pravo glasa ukoliko se ponovo zakaže ročište za glasanje o planu. Ukazao je da je stečajni dužnik dao založnu izjavu poveriocu „Nova ljubljanska banka“ d.d. iz Ljubljane, koja je overena 21.01.2009. godine, a radi obezbeđenja potraživanja ovog poverioca do visine od 30.000.000,00 EUR po Ugovoru o kreditnoj liniji br. 6501004 od 27.06.2007. godine, zaključenog sa glavnim dužnikom „Irva investicije“ d.o.o. Beograd, da je u postupku stečaja nad glavnim dužnikom, zaključkom od 16.09.2015. godine poveriocu priznato kao nesporno novčano potraživanje u iznosu od 462.002.802,06 dinara, pa proizilazi da je nesporna i visina potraživanja i založno pravo. Dalje je ukazao da je uz Unapred pripremljeni plan reorganizacije predlagač dostavio izveštaj o proceni likvidacione vrednosti imovine, obaveza i kapitala od februara 2018. godine, urađen od strane procenjivača „Konfineks“ d.o.o. Beograd, pa prema ovoj proceni konačna vrednost građevinskih objekata „Višnjica“ iznosi 408.231.000,00 dinara, uključujući i „Dušanov grad“, dok je nesporno potraživanje poverioca za sada 462.002.802,06 dinara. Prema Unapred pripremljenom planu, vrednost nepokretnosti „Dušanov grad“ iznosi 332.887.960,00 dinara, što je znatno od manje od nespornog potraživanja založnog poverioca. Stoga je tražio da sud primenom odredbe člana 93.b. Zakona o stečaju ukine meru iz člana 62. stav 2. ovog Zakona.
Prvostepeni sud je predlog dostavio i Aik banci ad kao predlagaču, i stečajnom dužniku, pa se stečajni dužnik na isti izjasnio navodeći da je predlog neosnovan, budući da, kako je tvrdio, predlagač nije dostavio dokaz na okolnost svog potraživanja prema stečajnom dužniku, što ukazuje na odsustvo pravnog interesa da postavi zahtev za ukidanje mera obezbeđenja, jer i da ista nije određena, predlagač nema izvršni naslov. Smatra da rešenjem suda kojim je uvedena mera obezbeđenja apsolutno ne dira u prava i interese „Nove ljubljanske banke“, niti umanjuje, uskraćuje ili ograničava njegova prava. Smatra da se radi o pokušaju „Nove ljubljanske banke“ d.d. iz Ljubljane da izdejstvuje svoj drugačiji status u postupku stečaja nad stečajnim dužnikom.
Odlučujući o navedenom predlogu, prvostepeni sud donosi pobijano rešenje. Prvostepeni sud navodi da su mere obezbeđenja određene stavom četiri rešenja kojim je pokrenut prethodni postupak za utvrđivanje razloga za pokretanje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom, a da je u međuvremenu dužnik podneo i predlog za otvaranje stečajnog postupka u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije. Kako je odredbom člana 158. stav 8. Zakona o stečaju propisano da ako pre donošenja odluke po predlogu poverioca za pokretanje stečajnog postupka stečajni dužnik podnese predlog za pokretanje stečajnog postupka u skladu sa Unapred pripremljeni plan reorganizacije, stečajni sudija će prvo rešavati po predlogu stečajnog dužnika za pokretanje stečajnog postupka u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije, prvostepeni sud smatra da je u obavezi da sačeka ishod po podnetom predlogu za otvaranje stečaja u skladu sa Unapred pripremljenim planom reorganizacije, te da stoga rešenje o pokretanju prethodnog postupka za utvrđivanje razloga za otvaranje postupka stečaja sa merama obezbeđenja ostaje na snazi do pravnosnažne odluke u predmetu 4 Reo 2/18. Zatim, prvostepeni sud navodi da „Nova ljubljanska banka“ nije poverilac dužnika, da stoga nema pravni interes za traženi zahtev, već da svoje potraživanje unovčenjem založne nepokretnosti može ostvariti u skladu sa odredbama Unapred pripremljenog plana reorganizacije. U slučaju da Unapred pripremljeni plan reorganizacije ne bude usvojen, nakon pravnosnažnosti takvog rešenja otvoriće se postupak stečaja nad dužnikom, u kom momentu će prestati određene mere obezbeđenja iz člana 62. stav 2. tačka 6. Zakona o stečaju, te će založni poverilac moći ostvarivati svoja potraživanja u stečajnom postupku nad dužnikom. To su bili razlozi prvostepene odluke.
Međutim, odluka prvostepenog suda ne može se prihvatiti kao ispravna.
U konkretnom slučaju predlog za pokretanje postupka stečaja podneo je poverilac Agroindustrijsko komercijalna banka „AIK banka“ a.d. Beograd i istovremeno je u predlogu zahtevala određivanje mera obezbeđenja. Dakle, prvostepeni sud je po predlogu predlagača stečaja odredio mere obezbeđenja u smislu odredbe člana 62. stav 1. i 2. Zakona o stečaju („Sl. glasnik RS“ br. 104/2009, 71/2012 – US, 83/2014 i 113/2017). Nije osnovan žalbeni navod žalioca da je prvostepeni sud propustio da predlog za ukidanje dostavi predlagaču postupka stečaja, „AIK banci“ a.d. iz Beograda, budući da prema stanju u spisima, prvostepeni sud je to učinio, ali se predlagač nije na isti izjasnio.
Odredbom člana 93.b. Zakona o stečaju predviđeno je da stečajni sudija, na predlog razlučnog poverioca ili založnog poverioca koji dokaže da je njegovo potraživanje obezbeđeno založnim pravom dospelo delom ili u celosti, koji sadrži procenu vrednosti imovine koja je predmet razlučnog, odnosno založnog prava, sačinjen od strane ovlašćenog stručnog lica (procenitelja), koja nije starija od 12 meseci, donosi odluku o ukidanju mera obezbeđenja iz člana 62. stav 2. tačka 4. ovog Zakona ili zabrane izvršenja i namirenja iz člana 93. stav 1. ovog Zakona u odnosu na tu imovinu na period od 9 meseci počev od dana objavljivanja oglasa iz člana 93.v. stav 1. ovog Zakona, ako je vrednost predmetne imovine manja od iznosa obezbeđenog potraživanja tog poverioca. Prema odredbi iz stava 2. istog člana, stečajni sudija neće doneti odluku o ukidanju mere obezbeđenja, odnosno zabrane izvršenja i namirenja iz stava 1. ovog člana ako stečajni upravnik dokaže da je predmetna
imovina od ključnog značaja za reorganizaciju, odnosno za prodaju stečajnog dužnika kao pravnog lica.
Dakle, da bi stečajni sudija izrekao ukidanje moratorijuma, odnosno ukidanje zabrane izvršenja i obezbeđenja u smislu odredbe člana 93.b. Zakona o stečaju, neophodno je da postoji predlog razlučnog ili založnog poverioca, da založni poverilac dokaže da je njegovo potraživanje obezbeđeno založnim pravom dospelo delom ili u celosti, da se dostavi procena vrednosti imovine koja je predmet razlučnog, odnosno založnog prava sačinjena od strane ovlašćenog stručnog lica (procenitelja), koja nije starija od 12 meseci i da vrednost predmetne imovine bude manja od iznosa obezbeđenog potraživanja tog poverioca, te da se radi o imovini koja nije od ključnog značaja za reorganizaciju, odnosno prodaju stečajnog dužnika kao pravnog lica. Razlučni, odnosno založni poverilac, dokazuje da je njegovo potraživanje veće od vrednosti imovine na kojoj ima obezbeđenje, dok založni poverilac treba da dokaže i da je njegovo potraživanje delom ili u celini dospelo. Sa druge strane, saglasno napred citiranoj odredbi člana 93. stav b. Zakona o stečaju, teret dokazivanja činjenice da se radi o imovini koja je od ključnog značaja za reorganizaciju, odnosno prodaju stečajnog dužnika kao pravnog lica je na stečajnom upravniku.
Stoga, kada se u toku prethodnog postupka podnese uredan predlog za ukidanje mere obezbeđenja na temelju člana 93.b. Zakona o stečaju, odnosno u odnosu na imovinu koja nije od značaja za reorganizaciju ili prodaju pravnog lica, stečajni sudija je dužan da ceni ispunjenost uslova iz odredbe člana 93.b. stav 1, s tim da stečajni upravnik, može dokazivati da nisu ispunjeni uslovi, odnosno da se radi o imovini koja je od značaja za reorganizaciju ili prodaju pravnog lica.
U konkretnom slučaju prvostepeni sud uopšte nije cenio ove uslove, nalazeći, pogrešno, da podnosilac predloga nema, kako prvostepeni sud navodi, pravni interes za traženi zahtev.
Pre svega, ukoliko je smatrao da žalilac nema pravni interes za traženi zahtev, to bi isti činilo nedozvoljenim, pa bi u takvoj situaciji zahtev trebalo odbaciti, a ne odbiti, kao što je u konkretnom slučaju učinjeno. Međutim, navod obrazloženja pobijane odluke da žalilac nema pravni interes nije jasan. Razlog prvostepenog suda, da banka može ostvariti svoje potraživanje unovčenjem založene nepokretnosti u skladu sa Unapred pripremljenim planom u slučaju da isti bude usvojen, odnosno u postupku stečaja koji će se, kako prvostepeni sud prejudicira, otvoriti ukoliko plan ne bude usvojen ne može se prihvatiti. Naime nakon otvaranja postupka stečaja po sili zakona ( čl. 62 st. 8 Zakona o stečaju) prestaje određena mera obezbeđenja ali tada kao pravna posledica otvaranja stečaja nastaje zabrana iz odredbe čl. 93 st. 1 Zakona o stečaju. Pod istim uslovima kao što u otvorenom postupku stečaja sud može doneti odluku o ukidanju zabrane izvršenja i namirenja (zabrane iz čl. 93 st. 1 Zakona o stečaju), sud može ukinuti i meru obezbeđenja određenu u prethodnom postupku. Navedeno je propisano odredbom čl. 62. stav 9. Zakona o stečaju. Drugim rečima, pod zakonom propisanim uslovima za ukidanje moratorijuma (zabrane izvršenja i namirenja iz čl. 93 st. 1 Zakona o stečaju) sud može ukinuti i meru obezbeđenja koju je odredio u prethodnom stečajnom postupku. Nijednom zakonskom odredbom pravni interes za ukidanje zabrane moratorijuma nije uslovljen nemogućnošću da se razlučni ili založni poverilac namire u stečajnom postupku.
Dakle, u situaciji kada je samim Zakonom o stečaju dato pravo razlučnom i založnom poveriocu da zahtevaju ukidanje zabrane izvršenja i namirenja, nejasno je pozivanje prvostepenog suda na to da žalilac, kao založni poverilac, takav pravni interes nema. Mogućnost da se otvori postupak stečaja nad dužnikom, a ukoliko se
Unapred pripremljeni plan reorganizacije ne usvoji, što dovodi do prestanka mera obezbeđenja kada inače kao pravna posledica nastupa zabrana izvršenja i namirenja iz člana 93. Zakona o stečaju, takođe ne znači da založni poverilac nema pravni interes za ukidanje ove mere i u prethodnom stečajnom postupku, pod uslovima koje mu Zakon dozvoljava.
Nadalje, zakonodavac je dao pravo založnom poveriocu na podnošenje predloga za ukidanje mere obezbeđenja, propisao uslove za ukidanje iste, pa je prvostepeni sud bio dužan da ceni ovakav predlog, odnosno da utvrdi da li su za isto ispunjeni oni uslovi koje zakonodavac propisuje, a ne neki drugi. Prednje je izostalo, te je odluka morala biti ukinuta.
Stoga je shodnom primenom odredbe člana 401. tačka 3. Zakona o parničnom postupku, a u vezi člana 7. Zakona o stečaju, odlučeno kao u izreci.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će ceniti napred navedeno, pa će utvrditi da li je u postupku po unapred pripremljenom planu reorganizacije određena da li žalilac ima svojstvo razlučnog ili založnog poverioca, zatim ukoliko se radi o založnom poveriocu, da li se dokazuje da je njegovo potraživanje delom ili u celini dospelo i da je ono veće od vrednosti imovine na kojoj ima sredstvo obezbeđenja. Prilikom odlučivanja imaće u vidu i to da se, prema stanju u predmetu, žalilac ne protivi da se za potrebe odlučivanja koristi procena vrednosti koju je dao sam stečajni dužnik, odnosno saglasan je sa njegovom procenom datom u predmetu Reo 2/2018.
Za svoju odluku daće jasne i potpune razloge, a nova odluka biće na zakonu zasnovana.
PREDSEDNIK VEĆA – SUDIJA
Biljana Subotić, s.r.
Comments