Vrlo često se govori o snazi države, odnosu između nje i građana, o pravima i obavezama građana, njihovom položaju prema državi. Polazeći od toga, države se dele na dve osnovne grupe: policijske i pravne. One imaju razne oblike i uređenja. Nose različita imena, ali se ipak mogu svesti na ove dve osnovne vrste. To nije samo teorijska, već i stvarna podela. U praksi su postojale ove dve države kao dve suprotnosti, a i danas se može o njima govoriti, bez obzira što nose druge nazive i postoje u drugim društvenim uslovima i okolnostima.
Policijska država je država apsolutizma i vrlo često nosi naziv apsolutistička država. Ona nije vezana pravom. Njeni organi rade po naredbama i instrukcijama izvršne vlasti. Pravna pravila su obavezna samo za niže organe. To je premoć policije i izvršnih organa nad zakonodavnim. Postoji princip jedinstva vlasti, ali vlast nije koncentrisana u demokratski izabranom zakonodavnom organu (parlamentu), već u izvršnoj vlasti, čak u pojedincu, šefu te vlasti. On je neograničen. Ne postoji nijedan organ kome on polaže račune, niti pravne norme koje ograničavaju njegovu vlast. Policijski aparat je vrlo jak, dominantan u državi. On nosi sve aktivnosti. Naravno da to povlači i jačanje vojske i u ovakvim modernim državama uvek imamo jačanje dve vrste organa, policije i vojske, pa time policijsku i militarističku državu.
U ovakvoj državi pojedinac nije građanin nego podanik. On ima prema državi samo obaveze a ne i prava. Ukoliko i postoje neka prava ona se vrlo teško mogu realizovati. Pojedinac ima samo privatna, a ne i javna subjektivna prava. Dakle, on može ostvarivati izvesna svoja privatna prava, potraživanja prema licima, ali nema i prava prema državnoj vlasti. Ovakva država, shvaćena u apsolutnom obliku, predstavlja prošlost, ali se na njene elemente može naići i danas. Sa nestankom apsolutizma gubi se policijska, a nastaje pravna država. Međutim, kasnije, pa i danas, pojavljuju se razni oblici policijske države. Takvih država imamo u raznim reakcionarnim režimima krajnjih desnica, u fašizmu, nacionalsocijalizmu, rasizmu itd. To su moderniji oblici, ali u osnovi i karakteru, to je policijska i militaristička država.
Pravna država se pojavljuje kao suprotnost policijskoj. Pravna država nastaje posle policijske, ukidanjem apsolutizma i uvođenjem buržoaske demokratije. To je vreme revolucionarnih pokreta, stvaranja liberalne države, uvođenja sloboda i prava čoveka i građanina, vladavina, prava i pravnog poretka. "Kada su pravila o vršenju državne vlasti postavljena objektivnim pravom, i kada se garancije za pravilno vršenje te vlasti nalaze prvenstveno u pravilima objektivnog prava, onda se kaže da je država organizovana po načelima pravne države" (M. Č. Marković). Pravo je obavezno ne samo za one kojima se upravlja, nego i za one koji upravljaju. Državna vlast nije slobodna, već vezana pravom koje stvara. Državni organi moraju raditi na osnovu pravnih normi. Svaki akt državnog organa mora imati svoju osnovu u pravnoj normi. Ovo naročito važi za izvršne i upravne organe koji su nekada bili slobodni. Protiv svakog akta državnog organa, naročito upravnog, može se upotrebiti sredstvo (žalba, tužba) i pobijati nezakoniti akt. Ide se dotle da se organizuje i sudska kontrola upravnih akata. Naime, posle upotrebe žalbe protiv upravnog akta (akt organa uprave) može se pokrenuti sudska kontrola takvog akta (povesti upravni spor) kod sudova, dakle, druge vrste državnih organa koji su potkada, specijalni sudovi (tzv. upravni sudovi), Državni savet u Francuskoj ili redovni sudovi (kao u Engleskoj). U nekim državama to je kontrola koju vrše upravni ili izvršni organi. Dakle, postoje razni sistemi, ali je, u osnovi, težnja ka pravnoj kontroli rada uprave. Sva ta vezanost uprave pravom, a naročito sudska kontrola, zahteva primenu načela zakonitosti uprave, što je jedna od bitnih karak- teristika pravne države.
U pravnoj državi pojedinac nije podanik već je građanin. On ima i prava i dužnosti prema državi. Građanin je obavezan na određene postup- ke, ali, ima i pravo, uvek može upotrebiti pravno sredstvo protiv državnog organa i njegovog akta. Pored privatnih subjektivnih prava, građanin ima i javna prava, prava prema državnoj vlasti, naročito prema organima uprave.
U današnjem razvoju države i prava, pravnu državu susrećemo kod svih demokratskih država. Ona više nije retkost, već pravilo.
Ukidanjem apsolutizma i policijske države, nastaje period buržoaske demokratije koji se karakteriše pravnom državom, vladavinom prava. To kretanje se dalje razvija i pravo postaje bitan element državnog i društvenog života. Nije više problem da država i njena aktivnost bu- du regulisani pravnim normama, da pojedinac bude građanin sa određenim pravima i slobodama, kao i da se protiv akata državnih organa upotrebi pravno sredstvo, a naročito da organi uprave budu kontrolisani, da važi princip zakonitosti i sudske kontrole akata uprave, već da se ovakav sistem ostvari, da to ne bude samo proklamacija i stvoren mehanizam, već da se prava mogu u praksi ostvarivati, da pravo bude realnost. To vrlo često ne biva ili ne u dovoljnoj meri pa se demokratija pretvara u formalnu, a država u autoritarnu. Tako pravna država postaje više form,a a ne stvarnost. Sa ukidanjem raznih pritisaka grupa i snaga, što se može ostvarivati u dugom procesu, u kome samo norme i mehanizam nisu dovoljni, već i mnogi drugi elementi i snage izgradnje društva, može se očekivati pravna država. Reakcionarni režimi ni danas ne ostvaruju pravnu državu. Mogu postojati određeni mehanizmi, pa čak i kontrole organa uprave i drugih državnih organa, princip zakonitosti itd., ali formalno, a ne stvarno, prava se ne mogu ostvariti, već pravo služi sili, a ne obrnuto, da sila služi pravu.
dr Miroljub Simić
dr Srđan Đorđević
mr Dejan Matić
Comments